Ni Vlada, ni Ministarstvo vanjskih poslova, ni većina domaćih medija nijesu postavili elementarno pitanje: zašto Crna Gora nije bila dio sastanka i kakav je njen status u odnosu na ovu inicijativu?

Koalicija voljnih – šta je i čemu služi

Riječ je o neformalnom političko-bezbjednosnom formatu zapadnih zemalja koje su spremne da, izvan klasičnih institucionalnih okvira, koordiniraju poteze u vezi sa aktuelnim bezbjednosnim i geopolitičkim izazovima, prvenstveno u kontekstu rata u Ukrajini. To nije NATO sastanak, ali jeste politički filter kroz koji se vidi ko se smatra relevantnim, pouzdanim i politički ozbiljnim partnerom.

Drugim riječima, Koalicija voljnih je klub onih koje se pita – ili makar obavještava – kada se razgovara o krupnim stvarima.

Formalno članstvo NATO-a nije dovoljno

Crna Gora je formalno članica NATO-a, ali se očigledno ne doživljava kao politički faktor vrijedan konsultovanja. Nije riječ o vojnoj snazi – ni druge manje države nijesu vojne sile – već o političkoj jasnoći, stabilnosti i kredibilitetu.

U Parizu se nije raspravljalo o protokolarnim temama, već o pravcima djelovanja. A Crna Gora u tom razgovoru, očigledno, nije smatrana ni neophodnom, ni korisnom, ni relevantnom.

Tišina Vlade i Ministarstva vanjskih poslova

Poseban problem predstavlja potpuna tišina domaćih institucija. Ne postoji javno objašnjenje:

  • Da li Crna Gora želi da bude dio ove inicijative,

  • Da li je poziv izostao zbog političkog stava Vlade, ili je jednostavno procijenjeno da Crna Gora nema šta da ponudi.

Ćutanje u ovakvim situacijama nije neutralno. Ono je priznanje marginalizacije.

Poštovanje u međunarodnim odnosima se gradi, ne dobija

Ovo nije pitanje prestiža, već realne pozicije države u međunarodnim odnosima. Članstvo u NATO-u očigledno nije dovoljno da bi se bilo pozvanim za sto. Poštovanje se ne dobija automatski, već se gradi ozbiljnom politikom, jasnim stavovima i stabilnim institucijama.

Crna Gora danas izgleda kao država koja formalno pripada Zapadu, ali politički ne učestvuje u njegovim ključnim razgovorima. To je suština problema.

Ako nas ne zovu na sastanke na kojima se odlučuje, onda je iluzorno govoriti o „punopravnom članstvu“ ili „važnoj ulozi“. Ovo je još jedan podsjetnik da se međunarodni ugled ne gradi deklaracijama, već time da drugi smatraju da vrijedi čuti šta imate da kažete.