Nekad, u pravoj Crnoj Gori, 27. januar, dan Sv. Save, slavljen je kao školska slava. Cijela Crna Gora je slavila Sv. Savu, kao najvećeg putovođu, koji je svojim zakonopisom dao pravce duhovnosti, državnosti i dostojanstva države i naroda kome je pripadao.

Otac Sv. Save - Nemanja, rođen je u Ribnici, današnjoj Podgorici, što je bio dodatni motiv i pravac učvršćivanja u pravoslavnoj vjeri i srpskom nacionalnom biću.

Ali, dođoše vunena vremena, opterećena ideologijom komunizma, kada smo se odricali svega vjerskog i nacionalnog, postajući bezimeni konvertiti, pa smo se tako odrekli i Sv. Save i svetosavlja kao temelja naše postojanosti. I trajalo je to pedeset godina, dok pojedinci nijesu počeli da pokreću akciju obilježavanja dana Sv. Save.

Govoreći za naš portal, Željko Čurović, predsjednik Saveza Srba iz Crne Gore, sa sjedištem u Beogradu, prisjetio se prvih pokušaja obnove svetosavske tradicije u Crnoj Gori krajem osamdesetih godina, u vremenu kada javno obilježavanje Dana Svetog Save nije bilo ni poželjno ni dobrodošlo.

U ličnom svjedočenju, Čurović opisuje kako su u Bijelom Polju započeti skromni, ali odlučni koraci koji su kasnije prerasli u najveću Svetosavsku akademiju u Crnoj Gori i snažan povratak naroda svojim duhovnim i nacionalnim korijenima.

U nastavku, Čurović u prvom licu prisjeća se tih dana:

Tako sam u Bijelom Polju 1989. godine pokrenuo svečanu Akademiju u Domu kulture. Tada sam bio predsjednik Društva guslara Starac Milija i, kao prvaci Jugoslavije i sa ostalim rezultatima na kulturnom planu, imali smo dva puta godišnje gratis salu na korišćenje. Predložio sam da taj jedan termin bude upravo 27. januar.

Odem kod direktora Doma gospodina Rada Kneževića, čestitog čovjeka, i izložim mu ideju. On mi kaže: „Ne smijem ti dati salu za tu predstavu.“ Ja mu kažem: „Daj mi salu da napravim guslarsko veče. Potpisaćemo takav ugovor, pa ako vas prozovu, recite da sam vas prevario.“ I tako bi.

Inače, kad bismo zakazali guslarsko veče, sala bi uvijek bila puna. Ovoga puta, pošto je to bio upadljiv datum, bilo je 30 ljudi u sali.

Mi smo završili program i niko nas nije maltretirao.

Istu manifestaciju smo ponovili i 1990. godine - bilo je 70 prisutnih. Već 1991. godine sala je bila puna.

Tada je osnovan i crkveni odbor, na čelu sa već upokojenim bratom u Hristu Rankom Damjanovićem, i oni su preuzeli organizaciju Svetosavske akademije, koja je prerasla u najveću manifestaciju ovog tipa u Crnoj Gori. Bila je mala i sportska dvorana da primi zainteresovane Srbe koji su se vraćali sebi i svojim korijenima.

Od 1989. godine sam paralelno pokretao iste ljude da ložimo badnjake pred Petrovom crkvom, a od 1991. godine sam pokrenuo i proslavu Srpske nove godine u hotelu Sanđak (tada), danas Bijela Rada.

Kao predsjednik kluba odbornika Narodne stranke, pokrenuo sam inicijativu za promjenu imena hotela Sanđak i, eto, danas se zove Bijela Rada, jer je i Bijelo Polje dobilo naziv po bijelim radama.

Bonus vodeo: