„I vladika Rade je zasnovao državu Crnu Goru na kosovskom zavjetu. Načinio je korotnu kapu svome narodu za izgubljenim Kosovom i izgubljenim carstvom. To je jedinstven primjer žalosti cijelog naroda za izgubljenom kolijevkom, krštenicom i kosturnicom. Zato tom zemljom niko ne može trgovati“, rekao je između ostalog Željko Čurović, predsjednik Saveza Srba iz Crne Gore, u svojoj besjedi, obraćajući se prisutnima u kripti crkve svetog Marka u Beogradu, povodom Dana državnosti Srbije i pravoslavnog praznika Sretenja Gospodnjeg.
Njegovu besjedu prenosimo u cijelosti:
Kosovo je časno sudilište. Ono sa čime smo izašli pred Stvoritelja i Braćo i sestre, Preci su nam ostavili današnji dan Sretenja, četrdeseti po rođenju Isusa Hrista da se sretnemo i saberemo u ljubavi i slozi. Da se upitamo, jesmo li dostojni predaka koji ovaj dan odrediše za dan državnosti Srbije u slavu Gospoda našeg Isusa Hrista preuzeli zadatak prije osam vjekova, prikazujući svoj identitet i okosnicu svoga postojanja, oličenu u ocu i sinu, kroz koje je progovorio sveti duh, utemeljivši nas u vjeri pravoslavnoj, bilo je na ispitu sve ove vjekove.
I taman kad bi gubili nadu u svoj opstanak, rađao bi se neki pojedinac, sa kojim bi uzrastala i nova generacija Srba sa kojima bi vaskrsavali kao feniks iz pepela do neslućenih visina. Taj vaskrs se uvijek uzdizao iz kosovskog zavjeta, naše neopipljive i nedokučive vrijednosti koja nas je održavala da opstanemo kao narod.
Pamćenje je naša zaloga za opstanak
Kosovo je časno sudilište, mjera vjere i nevjere!
Kosovo je naša vertikala, naš uzlet ili pad. Kosovom se prepoznajemo kao narod. To je stožer oko koga smo sađeveni. Na Kosovu smo se rodili i sa njega ugledali svijet. Kosovom smo se krstili odričići se sotone. Kosovom smo vaskrsnuli!
Odreknemo li se Kosova, sa njim ćemo i mi umrijeti i nestati. I kada su nam rušili svetinje i odgonili od crkve, gusle su nas sabirale i pjesmom bodrile.Tako smo sačuvali pamćenje. Zahvaljujući tome pamćenju, rodila se Karađorđeva Srbija, vaskrsla na kosovskom zavjetu.
Podigla se raja ko iz zemlje trava. Kosili su korov na sopstvenoj livadi Lazarevom kosom i oštrili je kosovskim brusom, na kojoj su iznikle nove mladike sa kojih i danas ubiramo zrele plodove. Živimo u nadi da će nam ti plodovi sačuvati zdrav razum u teškim vremenima iskušenja i malaksalosti, da nećemo klonuti, već ostati svoji na svome i sačuvati kosovski zavjet i KiM.
I vladika Rade je zasnovao državu Crnu Goru na kosovskom zavjetu. Načinio je korotnu kapu svome narodu za izgubljenim Kosovom i izgubljenim carstvom. To je jedinstven primjer žalosti cijelog naroda za izgubljenom kolijevkom, krštenicom i kosturnicom. Zato tom zemljom niko ne može trgovati.
Ko bi se na to drznuo, bio bi proglašen trgovcem svetinja i kostiju svojih predaka.
Njegoš je u zadnjim trenucima svoga života prepoznao licemjernost i zlo Zapadnog svijeta. Kad je bio na liječenju u Italiji, sreo sa engleskim lordom. Lord ga je zamolio da mu na poklonjenoj slici napiše posvetu u stihu, Vladika mu je odgovorio:
„Gospodine, moji stihovi su žalosni, ja ih ne pišem više. Ja pred sobom vidim grobnu ploču, na kojoj stoji napisano: Ovdje leži vladika crnogorski, umro je, a nije dočekao da vidi spasenje svoga naroda. Tome najviše možemo da zahvalimo vama i vašim zemljacima, koji i mrtvu tursku ruku drže pod našom gušom.“
Bezmalo dvjesta godina od te vladičine konstatacije, promijenila se samo ruka pod našom gušom, koja će uskoro biti mrtva.
Vrijeme je potvrdilo, da smo u nekim trenutcima bili gori rušitelji sopstvenih svetinja i svetih zavjeta od svakog okupatora. Danas čekmo da nam neko drugi riješi naše pitanje. A niko ne može riješiti našu potrebu za pokajanjem sem mi sami.
Niko nas neće izmiriti ako mi to nećemo. Niko nas neće sabrati i ujediniti, ako mi to ne učinimo.
Naša nada i snaga je u vjeri i jedinstvu. Ako u tome uspijemo pronašli smo spas za opstanak.
Vrijeme je da se uspravimo iz posrnuća. Kosovo je duša srpskoga roda. Izgubimo li dušu, izgubili smo sebe. Kosovo je srpsko dostojanstvo! Ako izgubimo dostojanstvo, doživjećemo nacionalni poraz i suštu istinu, da nijesmo dorasli potomci naših slavnih predaka, ne zaslužujemo opstanak, niti traženje povratka među dostojne ljude, borimo se za dostojanstvo, pa neka bude šta bude!“