Istoričar Aleksandar Stamatović u intervjuu za BORBU govorio je o Rezoluciji o „genocidu u Šahovićima“ koja je odbijena od strane skupštinske Parlamentarne većine gdje je objasnio šta se u Šahovićima stvarno dogodilo.
Po njegovim riječima, razlog odmazde proizilazi iz dubokih podjela pravoslavnog i muslimanskog stanovništva koji datira još iz perioda turske vladavine ovih krajeva. Naveo je i ime Boška Boškovića koji je, kako je kazao, bio trn u oku i zelenaškim a i muslimanskim komitama.
„Svakako da se radilo o zločinu nad lokalnim muslimanskim stanovništvom manjeg obima. Tu se ulazi u galimatijas pitanja ko je prvi počeo, i ko kreće u osvetu radi zadovoljenja istorijske pravde“, pita se Stamatović,
Stamatović je u intervjuu javno pozvao srpske stranke u Skupštini Crne Gore, ali i sve one za koje dominatno glasa pravoslavno stanovništvo, da se pripremi rezolucija o zločinima nad pravoslavnim stanovništvom kasnijih tzv. novopripojenih oblasti.
„Dovoljno je samo proći kroz fond pograničnog crnogorskog komesarijata u Andrijevici u Državnom arhivu Crne Gore, za period od ovih nekoliko decenija, pa vidjeti koliki je teror bio nad ovim stanovništvom. Ono je sa teškim frustracijama ušlo u novu crnogorsku državu, a kasnije i jugoslovensku“, kazao je Stamatović u intervjuu za Borbu.
BORBA: Rezoluciju o Šahovićima u Skupštini aktuelizovala je Bošnjačka stranka prethodnih dana.Možete li nam reći šta se tamo dogodilo, i šta je bio razlog odmazde?
Radi se o događaju iz 9. i 10.novembra 1924.godine, kada je izvršen pogrom muslimanskog stanovništva iz Vraneške doline, od strane pravoslavnog stanovništva iz srezova Kolašinskog i Bjelopoljskog. Razlog odmazde proizilazio je iz dubokih podjela ove dvije grupacije stanovništva još iz perioda turske vladavine ovih krajeva. Formalni izgovor bilo je ubistvo okružnog načelnika Boška Boškovića na Obodu kod Šahovića 7.novembra.
BORBA: Kada se govori o Šahovićima, ne može a da se ne pomene ime Boška Boškovića.Šta se o njemu zna? Je li njegovo ubistvo razlog odmazde?
Boško Bošković bio je učitelj, a kasnije i oficir crnogorske vojske, uglednik pograničnog kraja prije Prvog Balkanskog rata na prostoru između Kolašina i Mojkovca i Bijelog Polja. Istakao se kao čovjek pograničnog kraja u oslobođenju Mojkovca i Bijelog Polja, gdje je bio neumoljivi protivnik lokalnih muslimana, koji su na razne načine pravili opstrukcije novim crnogorskim vlastima. Bio jedan od vođa ujediniteljskog pokreta 1918.godine, a kasnije i član Demokratske stranke. Kao takav bio je trn u oku i zelenaškim, a i muslimanskim komitima. U vezi njegovog ubistva iz domena klasične i naučne istoriografije, van domena faktora „rekla-kazala“ izvori su kontraverzni, kao i broj žrtava.
Svakako da se radilo o zločinu nad lokalnim muslimanskim stanovništvom manjeg obima. Tu se ulazi u galimatijas pitanja ko je prvi počeo, i ko kreće u osvetu radi zadovoljenja istorijske pravde? Ono što je nedostatak srpskog istoriografskog korpusa, je to da se ovom pitanju posvećivalo malo pažnje, računajući da se radilo o minornom događaju. Tako se došlo u situaciju da uglavnom kvazi naučni istoričari i publicisti lansiraju čitave bajke uvijene u kvazi nauku.
BORBA: Kakav je bio položaj pravoslavnog stanovništva koje je krenulo u nekontrolisanu akciju 1924.godine u doba turskih vlasti?
Pravoslavno stanovništvo, naročito ono u ruralnim sredinama bilo je teško ekonomski eksploatisano, i nacionalno obespravljeno. Ono se računalo kao stanovništvo drugog reda. Od zvaničnog priznanja Crne Gore 1878. do 1912.godine na tretiranom prostoru desilo se nekoliko stotina surovih ubistava, silovanja, pljački i paljevina. Istakao bih događaj od ljeta 1901.godine, kada su turska vojska i lokalni bašibozuk ubili i ranili oko 75 ljudi u Rasovu kod Bijelog Polja.
Dovoljno je samo proći kroz fond pograničnog crnogorskog komesarijata u Andrijevici u Državnom arhivu Crne Gore, za period od ovih nekoliko decenija, pa vidjeti koliki je teror bio nad ovim stanovništvom. Ono je sa teškim frustracijama ušlo u novu crnogorsku državu, a kasnije i jugoslovensku. Javno pozivam srpske stranke u Skupštini Crne Gore, ali i sve one za koje dominatno glasa pravoslavno stanovništvo, da se pripremi rezolucija o zločinima nad pravoslavnim stanovništvom kasnijih tzv. novopripojenih oblasti.
BORBA: Kakav je bio stav muslimanskog stanovništva prema novoj crnogorskoj državi?
To stanovništvo je u sadejstvu sa regularnom turskom vojskom pružilo otvoreni vojnički otpor crnogorskoj vojsci u Prvom Balkanskom ratu kao pomoćne jedinice, tzv.bašibozuk.
Bilo je vojnički potučeno. Integraciji u crnogorsku državu pružalo je otpor na sve načine. Zbog toga se jedan dio tog stanovništva tokom 1913. i 1914. godine seli u Tursku, jer nije moglo da podnese da bude jednako pred zakonom sa pravoslavnim. U doba austrougarske okupacije Crne Gore od 1916.do 1918. godine aktivno je sarađivalo sa okupatorom, i uz pomoć njega terorisalo svoje pravoslavne komšije. I prilikom uspostavljanja jugoslovenske države 1918. godine pružalo je otpor novoj državi. Uostalom, krajem 1918. godine izbio je čitav jedan ustanak u plavsko-gusinjskoj oblasti, sa pokušajem pripojenja Albaniji.
Muslimansko stanovništvo oblasti Starog Rasa sa obje strane granice, nikada stoga Crnu Goru i Srbiju, a ni kasniju jugoslovensku državu od 1918.godine nije držalo za svoje države. U oblasti Starog Rasa u prvim posljeratnim godinama to stanovništvo je bilo aktivna jatačka mreža razbojničkim bandama Jusufa Mehonjića i Huseina Boškovića, koji su u savremenoj bošnjačkoj istoriografiji i publicistici predstavljeni kao romantičarski heroji i zaštitnici muslimanske sirotinje raje.
U stvari radilo se o surovim pljačkašima i ubicama, koji su kombinovali antisrpski i antipravoslavni genetski poriv, sa nezakonitim sticanjem materijalnog bogatstva.
BORBA: Zbog čega Bošnjačka stranka baš sad aktivira ovu temu? Zbog čega im je potrebna „crnogorska Srebrenica“?
To je suština čitave priče oko navodnog genocida u Šahovićima. Svjedoci smo ovih godina da se olako barata sa pravnom, istorijskom i politikološkom definicijom genocida. Dobro, uzmimo da je u Šahovićima izvršen genocid. Genocid podrazumijeva totalno uništenje određene etničke i vjerske zajednice na određenom prostoru. Ako je bio genocid, otkud onda tamo sada postoje i dalje muslimani? Valjda su svi uništeni te 1924.godine! Već više od tri decenije uporedno se radi na dva državna projekta, a to je stvaranje Velike Albanije, i stvaranje države od porijeklom slovenskih muslimana sa sjedištem u Sarajevu.
Zbog toga je 1993.godine u Sarajevu i obznanjena tzv. Bošnjačka deklaracija, koja je u stvari bila osnivački akt jedne nove nacije istorijski nepoznate, a to su Bošnjaci. Dakle, Bošnjaci u praktikumu daljeg razvoja događaja žive i u Baru, Podgorici, Bijelom Polju, Plavu i Gusinju, Novom Pazaru, Tutinu itd. Geopolitički razvoj događaja nakon okončanja ukrajinsko-ruskog rata definitivno će u narednih pet do deset godina dovesti do velikih državnih tektonskih poremećaja na Balkanu. Ova deklaracija koja je propala, i deklaracija o navodnim zločinima prema Albancima u Crnoj Gori su dio iste priče. Radovan Karadžić, Ratko Mladić i čitav establišment ondašnje Republike Srpske su proglašeni za ratne zločince.
Prije pola godine donešena je i deklaracija o genocidu u Srebrenici, uz onako nesrećan stav Crne Gore, koja je time sebi, nesvjesna daljeg razvoja događaja, dala totalni državni autogol. Ovo stoga što je ona sada na redu. Granice Crne Gore u sadašnjem obliku, djelimično utvrđene konferencijama u Londonu od maja, i u Bukureštu od avgusta 1913. godine treba dovesti u pitanje. Treba dakle pružiti poruku da to nijesu integrativni djelovi Crne Gore (Pljevlja, Mojkovac, Bijelo Polje, Berane, Plav, Gusinje, Rožaje i Tuzi), nego krajevi koji su osvojeni od strane crnogorske vojske, a onda je učinjen i serijal nasilja, po kome je muslimansko stanovništvo bilo decenijama terorisano, a dio njega morao da se iseli u Tursku.
Isti slučaj je i sa Tuzima, pri čemu se od ranijeg perioda uključuje i Ulcinj. Radi se očigledno o projektu stvaranja bošnjačke države sa sjedištem u Sarajevu, koja bi obuhvatala sem krajeva većinski naseljenih muslimanskim stanovništvom, i oblast istorijskog Starog Rasa i djelova krajeva ispod Čakora, koji su pripali Crnoj Gori. Kreatori ovog programa su svjesni da je BiH kao državna kategorija u narednom periodu neodrživa, što uostalom shvataju sve više i tvorci ovog prjekta na čelu sa SAD. Stoga se sada kreće u priču o Crnoj Gori kao genocidnoj državi, i Crnogorcima kao genocidnom narodu prema Bošnjacima kao političkoj nacionalnoj kategoriji, ali i Albancima. To dijagonalu istorijskih tokova i pobuda vraća nazad na 2006. godinu. Tada su ove dvije grupacije stanovništva Crne Gore glasale masovno za razbijanje državne zajednice Crne Gore i Srbije, računajući da će samostalna Crna Gora biti lakši plijen za ostvarenje ovih državnih programa.