Dok državne institucije najavljuju nove projekte, tendere i planove za razvoj sjevera, dok se priča o mašinama koje će tabati snijeg na budućem ski centru Hajla, na samoj granici sa takozvanom državom Kosovom odjekuju plotuni – i to ne od slavskog veselja. Na zemlji koja je međunarodno priznata kao crnogorska, zemlji koju čuva naša policija, danima i noćima lete projektili. Ćuti se o tome, kao da je riječ o nekoj sitnici, a ne o otvorenoj prijetnji bezbjednosti države, prenosi Borba.me.
Puca se iz pravca onih koje je nekadašnja Crna Gora kao „priznala“ (a čojska i sojska nije i kad neće), možda baš u nadi da se nikada više neće pucati. Država koja je prva „pružila ruku“, koja je glasala, potpisivala, nudila prijateljstvo – sada dobija rafale umjesto zahvalnosti. Zar je to cijena priznanja? Da li je to poruka da je svaka granica samo privremena, da je svaki dogovor samo papir koji se može pocijepati metkom?
Koliko je bezbijedan sjever naše zemlje, kada desetine projektila mogu da prelete i padnu na teritoriju Crne Gore, a da se o tome javno gotovo i ne govori? Da li ćutanje znači da će se nasilje umiriti samo od sebe, ili da se vlasti plaše da glasno izgovore istinu – da nam takozvane „komšije“ šalju poruku kroz cijev oružja?
Crna Gora je pružila ruku, a dočekana je na nišanu. Ako se danas puca na Hajlu, ko garantuje da sjutra neće na neku drugu tačku naše granice? Dok nadležni broje tendere i turističke projekte, građani sjevera broje pucnjeve. A granica, koju su međunarodni sporazumi trebali da učvrste, sada je linija straha i tišine.
Vrijeme je da se prestane sa ćutanjem. Granica koja se čuva samo saopštenjima i izjavama nije granica, već meta. Crna Gora nije dužna nikome da trpi metke „zahvalnosti“. Pitanje je samo – koliko dugo ćemo još da se pravimo da ne čujemo pucnje koji jasno govore: prijateljstvo se ne vraća rafalima, a tišina nije odbrana!
Pogled.me