Pet godina je prošlo otkako je antisrpski, antigradski i anticivilizacijski režim Mila Đukanovića zvanično pao, ali nije oslobodio institucije sistema od svojih kadrova, kao ni od kadrova nove Vlade i poslaničke većine, koji se u odnosu prema srpskom narodu – u vidu diskriminacije, asimilacije i brisanja identitetskog koda – nimalo ne razlikuju, kazao je za Borbu predsjednik Saveza Srba iz Crne Gore sa sjedištem u Beogradu, Željko Čurović.
„Na izborima 2020. godine živjeli smo u nadi da će nova politička garnitura smoći snage i načiniti civilizacijski iskorak prema građanima srpske nacionalnosti, vrativši im prava – prije svega jezik i pismo – koja bi morala biti vraćena u sistem obrazovanja. Takođe, očekivali smo i pravo glasa Srbima koji se i nakon trideset godina prepoznaju po izbjegličkim kartonima, iako su i po Ustavu i zakonu Crne Gore odavno stekli to pravo. Nije vraćeno nikakvo građansko pravo ni Srbima koji su rođeni u Crnoj Gori, a koje zakon prepoznaje kao strance. To je jedinstven slučaj u Evropi – da država u kojoj je neko rođen, a više ne živi u njoj, ima maćehinski odnos prema njemu. Pa se postavlja pitanje: kakve obaveze ima stranac prema bilo kojoj državi, sem ako ima neku nekretninu i dužan je da plati porez kao stranac? To je upravo slučaj sa nama Srbima, koji smo rođeni u Crnoj Gori, a više ne živimo u njoj. Takav odnos Crne Gore prema ljudima rođenim u njoj – pa čak i prema onima koji su porijeklom vezani za nju – prije svega je nemoralan, neljudski i necivilizacijski. Zato se i plašimo da će naša nada umrijeti prije „Đekne“, a Srbi neće dobiti osnovna građanska prava koja im pripadaju po međunarodnim standardima“, kazao je Čurović za Borbu.
Samo pretpostavljamo, ali je očigledno da ovakav odnos većine prema Srbima ima zeleno svjetlo međunarodne zajednice i da se ta agenda mora sprovoditi po principu koji je već viđen u Albaniji i Makedoniji, kada su tamošnji režimi zabranili nastavak „ić“ u prezimenima, te danas tamo Srba ima tek u tragovima, naveo je Čurović i dodao da je isto tako, u Hrvatskoj u posljednjih 180 godina – kroz projekat „trećinu pobiti, trećinu pokrstiti, trećinu protjerati“ – broj Srba sa 2.643.000, koliko ih je bilo 1846. godine (po podacima njemačkog kartografa Hajnriha Benhausa), pao na svega 180.000.
„A i nad tim malobrojnim Srbima i dalje se vrši pritisak pokrštavanja. Na Kosovu i Metohiji, prema prvom turskom popisu sredinom XV vijeka, živjelo je 46 albanskih porodica kao stočara u planinama, dok je srpskih bilo 12.500. Današnju sliku, nažalost, svi znamo. Ovo sve navodim jer je ista sudbina pripremljena Srbima u Crnoj Gori – kroz zabranu jezika i pisma, osnivanje takozvane crnogorske pravoslavne crkve, gaženje zavjeta, brisanje pamćenja i stvaranje antisrpskog narativa. Sve to dovodi do mržnje među braćom, koja se iz dana u dan povećava. A tu sliku danas gledamo u Ukrajini, gdje bukti bratoubilački rat zbog gaženja ljudskih prava ruskog autohtonog naroda. Ako se osnovni identitetski pojmovi u odnosu na Srbe u Crnoj Gori ne poprave, neće ih spasiti ni radna mjesta. Nadali smo se 30. avgusta 2020. godine da će se stvari promijeniti, budući da je iza prosrpske liste javno stala i SPC sa svojim kandidatom. Radosti u pobjedi nije bilo kraja sve dok nosilac liste na prvoj konferenciji za javnost nije saopštio da nema nikakvu obavezu prema listi koju je predvodio. Da bi čovjek ovako nešto saopštio, mora imati obraz kao đon. A kako bi izbjegao predstavnike srpskog naroda, predstavio je „solomonsko rješenje“ u vidu ekspertske vlade, u kojoj su mjesto našli njemu znani „eksperti“, dovedeni iz svijeta sa, kako kažu, visoko plaćenih položaja – za mnogo manju platu, navodno da „spasavaju“ Crnu Goru. Za sirotinju, dovoljno ubjedljivo“, kazao je za Borbu Čurović.
Tada je, dodaje, pokrenut program „Evropa sad“, koji je, na osnovu stranih kredita, omogućio građanima materijalni dobitak.
„Kada su građani „navučeni na prvu loptu“, isti ljudi su osnovali politički pokret pod tim imenom. Meni su ličili na Dinkića i Đelića, koji su na sličan način „spasavali“ Srbiju, u čije vrijeme je napravljeno privredno groblje u državi. Danas, kao i Abazović, ovaj pokret prijeti koalicionim partnerima da će, ako neće po njihovom, pozvati „rezervnu konjicu“ – DPS. Sve je isto, samo njega nema. Nakon Krivokapića došla je i Abazovićeva vlada, u kojoj Srbi takođe nijesu mogli da učestvuju. On je potpisao Temeljni ugovor sa SPC i time se pokrio da nije antisrpski nastrojen, ali je vladu održavao uz pomoć DPS-a i njegovih privezaka. Konačno smo dobili novu izvršnu i zakonodavnu vlast u kojoj Srbi participiraju, ali ne ravnomjerno, jer ih u parlamentu ima svega petnaest posto. Kad god pokušaju da pokrenu osnovno identitetsko pitanje srpskog naroda, suočavaju se sa osamdeset posto antisrba koji se ujedine protiv takvih zahtjeva“, podvukao je Čurović za naš portal.
On smatra da je Srbima preče da ostvare svoja građanska prava, kako im dozvoljava međunarodno pravo, nego da dobiju 50.000 radnih mjesta.
„To tvrdim zbog sljedeće činjenice: na popisu 2011. godine bezmalo 60% građana izjasnilo se da govori srpskim jezikom. Na posljednjem popisu, tek 43% – što je za 23% manje. Ako se srpski jezik i pismo ne vrate u institucije obrazovanja, na sljedećem popisu možemo očekivati svega 20% Srba. Dakle, trend antisrpske kampanje u Crnoj Gori ne jenjava. Koliko god se politički predstavnici Srba trudili da to promijene, očigledno je da ne mogu učiniti ništa, jer većina Srba glasa za antisrpske partije i time sama učestvuje u antisrpskoj histeriji i nestanku srpskog naroda iz Crne Gore. I na kraju, plašim se, sa tugom, da će jednoga dana Srbi u Crnoj Gori biti prepoznati samo po nadgrobnim spomenicima ispisanim ćirilicom. Naravno, ako ih na kraju ne poruše, kao što Šiptari rade na Kosovu i Metohiji“, zaključio je za Borbu Čurović.
Pogled.me