Početak glavne rasprave pred Međunarodnim arbitražnim tribunalom u Londonu ponovo je bacio svjetlo na jednu od najkontroverznijih privatizacija u Crnoj Gori – dugoročni zakup elitnog turističkog kompleksa „Sveti Stefan – Miločer“. Dokumenti koje su pravni zastupnici države Crne Gore juče izložili u Londonu pokazuju da su ključni politički akteri tog perioda – tadašnji premijer Milo Đukanović, njegov ministar turizma Predrag Nenezić, te tadašnji predsjednik državne zajednice SCG Svetozar Marović – mnogo prije zvaničnog tendera i odluke Vlade vodili tajne i intenzivne pregovore sa predstavnicima hotelskog lanca „Aman“.
Ovi dokumenti potencijalno predstavljaju snažan dokaz o politički instruisanoj i unaprijed dogovorenoj privatizaciji, što otvara pitanje ne samo moralne, već i krivične odgovornosti bivših državnih funkcionera.
Tajni dogovori ispred države
Prema informacijama iz dokaza prezentovanih na arbitraži, kontakti između Đukanovića i kompanije „Aman“ datiraju još iz 2005. godine – pune dvije godine prije formalne odluke o davanju zakupa na 30 godina. To jasno implicira da je tender za zakup Svetog Stefana bio farsa, budući da su ishod i partner bili unaprijed određeni.
Ovakav način upravljanja državnom imovinom ne samo da je u suprotnosti sa principima transparentnosti i konkurentnosti, već može biti kvalifikovan kao krivično djelo zloupotrebe službenog položaja, ako se dokaže da su pojedinci postupali protiv interesa države zarad privatne koristi ili pogodovanja trećoj strani.
Da li slijedi krivično gonjenje?
Pitanje krivičnog gonjenja Mila Đukanovića i njegovih saradnika direktno zavisi od pravne i političke volje sadašnje crnogorske vlasti. Iako se u javnosti godinama spekuliše o njegovoj ulozi u raznim aferama, nijedna od njih do sada nije rezultirala formalnom optužnicom.
Međutim, iznošenje dokaza pred međunarodnim tribunalom koji jasno pokazuju dogovore van institucionalnih okvira može izvršiti snažan pritisak na Specijalno državno tužilaštvo Crne Gore da pokrene istragu. Ako bi se utvrdilo da je državna imovina predata privatnom operateru u zamjenu za političke ili finansijske benefite, to bi moglo dovesti do optužnica za više osoba iz tadašnjeg vrha DPS-a.
Među arbitražom i pravdom
Država Crna Gora se u ovom slučaju pred međunarodnim sudom bori protiv bivšeg koncesionara, a paradoksalno, upravo bivši državni vrh koji je sklopio taj sporazum sada pokušava da izbjegne odgovornost. Ishod arbitraže u Londonu mogao bi imati dvostruki efekat – finansijski po državni budžet, i pravni po domaće aktere koji su ovu privatizaciju sprovodili.
Ukoliko tribunal prihvati tvrdnje Crne Gore i zaključi da je ugovor sklopljen pod sumnjivim okolnostima, to bi bio direktan signal domaćim institucijama da pokrenu procesuiranje onih koji su u tome učestvovali.
Vrijeme je za odgovornost
Crna Gora danas ima istorijsku šansu da raskrsti sa praksama iz prošlosti i pokaže da su svi pred zakonom jednaki – uključujući i one koji su decenijama vladali bez ikakve kontrole. Dokumentacija iz arbitražnog spora otvara vrata za ono što javnost već dugo traži – krivično gonjenje onih koji su, po svemu sudeći, radili u korist stranih interesa i lične koristi, na štetu države i njenih građana.
Vrijeme je da se riječi o borbi protiv korupcije pretoče u konkretna djela.
