Obojena revolucija u suštini predstavlja tehnologiju organizovanja državnog udara – uz pomoć posebno organizovanog protestnog, često omladinskog pokreta, koji njegovi organizatori pretvaraju u nezadovoljnu i radikalnu političku masu. U tom smislu, obojene revolucije se vrlo uspješno maskiraju kao spontani protesti velikih narodnih masa koje se, navodno, zalažu za pravdu i ono što se formalno smatra vrlinom, a protiv su loših pojava u društvu. Ipak, obojena revolucija ne može se smatrati istinskom revolucijom kakve su tokom istorije donosile korjenite promjene u ljudskom društvu, kaže u razgovoru za „Politiku” Andrej Manojlo, profesor Katedre za politiku Rusije Fakulteta političkih nauka Univerziteta „Lomonosov”, autor više knjiga, udžbenika i naučnih radova na temu hibridnog rata i obojenih revolucija.
„Obojena revolucija nikakve pozitivne i epohalne promjene ne donosi, već prije svega podrazumijeva tehnologiju nasilnog preuzimanja i dovođenja na vlast poslušnih elita. Takvi prevrati ne vode nikakvom poboljšanju prilika u društvu. Dolaze novi lideri, često još gori, često povezani sa Zapadom, a sistem ostaje isti – korupcija i nepotizam se ne mijenjaju.
U pravoj revoluciji, lideri vode narod kome mogu objasniti za što se bore, zašto bi neko dao i život. Ali u obojenim revolucijama, masom se uglavnom manipuliše. Cilj je jednostavan: okupiti ljude, pod bilo kakvim sloganima, u jednom prostoru – na trgu, kao što je bio Majdan – uzburkati ih emocionalno i pretvoriti ih u gomilu. U gomili, pojedinci gube identitet, prestaju da kritički razmišljaju i postaju dio kolektivne stihije. To je poznat psihološki efekat. Gomilu je lako dovesti do stanja uzbuđenja ritmom, pjesmama, skandiranjem – kao na primjer u Ukrajini sa parolom ’Ko ne skače, taj je Moskalj’”, objašnjava Manojlo.
Zatim je, kako kaže, dovoljno prstom pokazati „krivca”, i gomila će krenuti da ruši sve pred sobom, spremna je na sve da ga uništi. Ovako funkcioniše obojena revolucija. Takav proces ne traži nikakvo razmišljanje, već pokornost psihologiji mase. A masa postaje agresivnija kako se uvećava. Naizgled mirni protesti brzo se pretvaraju u nerede, kao u Bjelorusiji, kada se pojave provokatori. Ti provokatori mogu doći iz redova organizatora, koji nerijetko pripadaju i kriminalnim grupama. Kod vas u Srbiji to se desilo 2000, kada su neki oružjem osvajali institucije. Kada se pojavi oružje – krv se proliva i mirni protesti postaju nasilni.
Kako se režim protiv koga se organizuje obojena revolucija može oduprijeti zavjeri?
Mi u Rusiji smo imali pokušaj obojene revolucije, tzv. bijele trake, krajem 2011. i početkom 2012. Većina njenih učesnika bili su bogati ljudi, odnosno srednji i viši sloj. U dane kada su se oni okupljali u moskovskom metrou osjećali su se skupi parfemi. Ljudi koji su tada protestvovali ni u čemu nisu bili obespravljeni i nisu bili spremni na naročitu žrtvu. To je, pored činjenice da su predstavljali ubjedljivu manjinu u društvu, bio drugi razlog za njihov neuspjeh. Ipak, manjina u obojenim revolucijama može da nadjača većinu i to, kao recimo u Ukrajini, dugoročno može da ima fatalne posljedice po društvo.
Najozbiljniji i najorganizovaniji pokušaj obojene revolucije bio je u Bjelorusiji 2020. godine. Protesti organizovani nakon predsjedničkih izbora predstavljali su hibridnu revoluciju, tj. kombinaciju više taktika. U Minsku je istovremeno primijenjen model okupljanja iz Venecuele 2019, metodi komunikacije kao u Hongkongu – „revolucija kišobrana” 2014, mobilizacija javnosti iz Jermenije – takozvani elektro-Majdan 2015.
Tokom prve dvije-tri nedjelje Lukašenkova vlast je visila o koncu. Ipak su uspjeli da se izbore, prije svega zato što je na strani prevrata bila ubjedljiva manjina stanovništva Bjelorusije, ali i zato što je predsjednik Lukašenko demonstrirao odlučnost da narodnu volju brani čak i po cijenu vlastitog života. U Venecueli, godinu dana ranije, bilo je još teže za režim, jer je podijeljenost društva bila izraženija nego u Bjelorusiji. Ipak, Nikolas Maduro je takođe uspio da se odupre, u određenoj mjeri zahvaljujući i informativnim operacijama u kojima je i Rusija dosta pomogla.
U Srbiji pet mjeseci traju masovni protesti. U kojoj mjeri oni, po vašem mišljenju, podsjećaju na obojenu revoluciju?
Po svim znacima, riječ je o klasičnoj obojenoj revoluciji. U spontanim protestima ljudi izlaze jer im je dosta, žele da izraze svoje mišljenje. To su haotična okupljanja, bez organizacije. Tu nema aktivista, nema logistike – hrane, vode, šatora, ćebadi – i drugih stvari koje obezbjeđuju da se masa zadrži i stvori stalan pritisak na vlast. Kada se gore navedeno pojavi, kao kod vas u Beogradu, to više nije spontani protest, to je primjena tehnologije obojene revolucije.
Rekao bih da ovo što se posljednjih mjeseci dešava u Srbiji nije revolucija hibridnog tipa kao 2020. godine u Minsku, već klasična obojena revolucija. Ipak, ima određene osobenosti. Za razliku od „buldožer revolucije” kod vas 2000, „narandžaste revolucije” 2004. i Majdana 2014, na ovim protestima lideri nijesu primjetni. Po mom mišljenju, to je jedna od njihovih glavnih karakteristika. Ipak, lideri nijesu glavna stvar za obojenu revoluciju – od njih su neuporedivo važniji organizatori, odnosno koordinatori i aktivisti koje su oni angažovali. Oni oblače upadljivu odjeću, oko njih se okupljaju manje radikalne grupe ljudi. Koordinatori dobijaju naređenja iz jednog centra – iz štaba organizatora revolucije – i usmjeravaju masu kako njima odgovara. To se, nažalost, jasno vidi na snimcima iz Beograda.
Sljedeći zadatak je da se mase demonstranata pretvore u agresivnu gomilu. A ako se to dogodi, onda za prvo vrijeme nikakvi lideri nijesu potrebni. Kada se okupi velika masa ljudi kompaktno na jednom mjestu, na jednom velikom trgu kao što je to ranije bio Majdan, snažnim sloganima, parolama, masa se dovodi u stanje uzbuđenja i stapa u gomilu. A kada se ljudi stope u gomilu, oni gube svoju individualnost. Gomila postaje slijepi instrument u rukama organizatora. Ljudi u gomili gube sposobnost da kritički procijene što im se dešava. Ovo je dobro poznat psihološki efekat koji, nažalost, sada primjećujem i u Srbiji.
Organizatori protesta od 15. marta optužili su vlast da je upotrijebila zvučni top. Vlast je ove optužbe odbacila i pozvala međunarodne eksperte, uključujući i predstavnike FSB-a, da pomognu u istrazi i vještačenju.
Meni je zaista teško da procijenim da li je upotrijebljen zvučni top ili neko drugo infrazvučno sredstvo koje radi na malim frekvencijama. Pojedini snimci sa lica mjesta svjedoče da se naprasno čulo nešto što je izazvalo paniku i stampedo. Što je bio uzrok tome sa ove distance zaista ne mogu tvrditi, ali i da je bio zvučni top – ne smatram da bi to bilo nezakonito. Štaviše, elektronska sredstva koja su zasnovana na niskim frekvencijama zvuka proizvode samo trenutnu uznemirenost i nemaju dugoročno štetne posljedice po zdravlje ljudi, kao što bi mogli imati suzavac i druga hemijska sredstva koja se koriste za razbijanje demonstracija.
Šta biste poručili Srbima?
Ako se obojenoj revoluciji pristupi olako, posljedice će biti dalekosežne. Vlast za sada djeluje pasivno, što podstiče demonstrante. Oni pasivnost prepoznaju kao strah vlasti, što evidentno jača njihovu volju. Što se duže čeka da se preuzme kontrola nad situacijom, to je veći rizik da stvari pođu po zlu. Sa druge strane, potpuno je legitimno ljudsko pravo da se vlast kritikuje, pa i da se protestuje. Ipak, tu se pojavljuje rizik da onaj ko protestuje iz najčasnijih motiva polako postane instrument obojene revolucije i državnog udara. Mislim da se protiv društvenih problema treba boriti kroz medije, institucije, i ako se već protestuje – zahtjevi treba da budu u skladu sa zakonima i ustavnim poretkom.
(Politika: Razgovor vodio novinar i ratni reporter Igor Damjanović)