Ko je dozvolio nesmetano djelovanje ukrajinske obavještajne službe u Turskoj i da li odgovor na ovo pitanje nudi novi pravac za istragu terorističkog napada u Dagestanu?
Početak emitovanja dramske serije o Aliji Izetbegoviću na državnoj turskoj televiziji TRT 1, 2018. godine, trebalo je da ostavi utisak da Bosna, u krilu velikog muslimanskog zaštitnika – može da odahne. U mnogim izjavama i tekućim događajima vezanim za taj period, naglašeno se govorilo o Bosni i uspješno stvarao privid da AKP i Erdogan brinu i brane njenu državnost i slobodu. Insistiranje na dubokim vezama matice i nekadašnje osmanske provincije nije bilo samo deklaritivno.
FERUHOVA ISTORIJSKA DOMOVINA
Za prvog imama džamije u koju je ukazom predjsednika Turske pretvorena Aja Sofija, najveća pravoslavna svetinja iz šestog vijeka, imenovan je Feruh Muštuer, rođen 1971. godine, u turskom gradu Kutahja. Na prvi pogled činjenica koja ne budi previše pažnje da nije jednog detalja- Feruh je porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a kako su s ponosom isticali sarajevski mediji bio je i „česti gost svoje istorijske domovine“. Istina, njegovi preci su Bosnu napustili prije četiri generacije, ali neke veze, posebno ako se uklapaju u neosmanski koncept turske politike, nikada ne zastarjevaju. Bilo je to doba kada je Erdogan vjerovao da će podsjećanjem na „bosansku tragediju“ te podrškom Bosni i Kosovu probuditi simpatije i učvrstiti poziciju u svom biračkom tijelu.
Godinu dana kasnije, 27.avgusta 2021. Erdogan će se „ukazati“ u Sarajevu kao vjenčani kum na svadbi kćerke Bakira Izetbegovića, Jasmine, i njenog izabranika Ćamila Humačkića. Brak je trajao taman koliko i Erdoganova uvjerenost da će brigom o Bosni kupiti svoje političko trajanje u Turskoj.
Na predsjedničkim izborima, krajem maja, 2023. godine, Erdogan je tesnom većinom (52 %) u drugom krugu glasanja pobjedio Kiličdar-oglu Kemala i slavljenički zapevao: „Baj, baj, baj Kemale“, aludirajući na kraj sitema „oca turske Republike“, Kemal paše Ataturka i poraz kandidata „njegove“ Republikanske Narodne partije – CHP.
OD KAMPA DO KROKUS SITIJA
Pobjeda je značila novi zamah u teritorijalnim apsiracijama Turske ali i aktiviranje obavještajnog rada van granica zemlje. Iste godine, 23.septembra, uz pomoć snažne obavještajne strukture, vojno-obavještajne službe, Erdogan će se sa MIT dronovima i drugom, moćnom vojnom logistikom, vratiti na Kavkaz kako bi pomogao Azerbejdžanu da ostvari pobjedu, u novom, ovaj put jednodnevnom ratu protiv Jermena na Nagorno Karabahu.
Sledeće godine, 22.marta 2024. napanuta je Moskva i izvršen teroristički napad na Krokus Siti. Malo ko je dovodio u vezu ovaj masakr sa intenziviranjem turskog obavještajnog djelovanja u Rusiji, među ruskim muslimanima. Ali, tragovi koji su vodili do etničkih Tadžika nudili su nove uvide za analizu i ona je imala veze sa vojno-obavještajnim centrima Ukrajine, koji su uz pomoć turskih vlasti napravili svoje baze, kampove za obuku i centre za mobilizaciju.
Forbes Breaking News
Iduće nedjelje Erdogan je doživio težak politički poraz na lokalnim izborima u Turskoj. Pristalice Republikanske narodne partije (CHP) ostvarili su najveću izbornu pobjedu od dolaska Redžepa Tajipa Erdogana na vlast, prije dvije decenije. Republikanaska Narodna Partija – CHP dobila je 37 posto glasova širom zemlje, a Partija pravde i razvoja (AKP) predsjednika Erdogana osvojila je 36 posto. AKP je ostala najjača snaga u centralnoj Anadoliji i u nekim provincijama na Crnom moru ali je opozicija dobila pet najvećih gradova u zemlji – ekonomsku metropolu Istanbul, prestonicu Ankaru, Izmir, Burzu, kao i Adijaman, grad koji je samo pola godinu ranije bio teško pogođen zemljotresom.
NEKA SE SPREME DAGESTANCI
U takvom izbornom debaklu bilo je neophodno zataškati igre oko Bosne i Kavkaza. Zadatak je poveren Dagestancima koji su izveli teroristički napad u Mahačkali i Derbentu, ostavljajući iza sebe šokantne fotografije mrtvih, video-zapise o pucnjavi, teškoj mehanizaciji i spaljenoj sinagogi. U terorističkim napadima 23. juna 2024. u gradovima Mahačkala i Derbent ubijeno je najmanje 20 ljudi među kojima je najveći broj policajaca. Osim toga, 46 osoba je povrijeđeno. Cilj napada bile su pravoslavna crkva i sinagoga, a u glavnom gradu Mahačkali, crkva i stanica saobraćajne policije nalaze se u blizini sinagoge. U Dagestanu, republici Ruske Federacije 24. jun proglašen je danom žalosti.
Napadi su očekivano imali islamističku ikonografiju koja naglašava antisemitska i antihrišćanska politička uvjerenja. U međuvremenu je utvrđeno da su među napadačima bili i Adil i Osman Omarov čiji je otac, Magomed Omarov, ugledni regionalni šef. Naravno, da bi istakli islamističko porijeklo terorizma počinioci su na vratima sinagoge ostavili istrgnute, ratničke, citate iz Kurana.
Nesumnjivo da je ovaj teroristički napad povezan sa ukrajinskim ratom, i ukrajinskom tajnom službom VSU, ali nameće se pitanje ko i kako koordinira muslimanima Rusije, posebno onima na Kavkazu, i logistički osmišljava organizovanje terorističkih napada. Reći da je odgovor- militarizovana Turska koja svojim potencijalima želi da potvrdi status snažne regionalne sile- nije ishitren. Posebno ako se ima na umu da Tursku i zapadne geopolitičke interese povezuju dva mosta – „NATO“ alijansa i teroristička organizacija „Muslimanska braća“. Takođe, ne bi trebalo zanemariti ni činjenicu da američki „rat protiv terorizma“ iz 2001.godine i tzv Arapsko proljeće 2011. ne bi bili pokrenuti, a ni uspješno realizovani bez aktivnog turskog učešća u njima.
Turski vojnopolitički potencijali preko Bengazija omogućili su okupaciju Iraka i Avganistana, ubistvo Sadama Huseina a zatim, deset godina posle, državni udar u Tunisu i svrgavanje predsjednika Zinedin Abidin ben Alija, upad Muslimanske braće u Egipat, svrgavanje Hosni Mubaraka i dovođenje na vlast teroriste, Muhameda Mursija. Usledilo je rušenje Libije i osvajanje Tripolija, ubistvo predsjednika države, Moamera Gadafija, napad na Siriju, pokušaj nasilnog svrgavanja Bašara Al Asada, a potom i formiranje terorističke organizacije ISIL – tzv. Islamske države. Rukopis turskih i zapadnih struktura u destabilizaciji Jemena i ubistvu od amerikanaca progonjenog predsjednika, ujedinitelja Abdulaha Ali Saleha – takođe je bio očigledan.
Turska uloga u razaranju Bliskog istoka, uklanjanja sekularnih režima i panarapskih socijalista, kao i uloga u održavanju stanja beznadežnog i besmislenog rata koji traje u svim ovim državama, nikada nije ni približno ozbiljno, vojno, obavještajno i bezbjednosno razmatrana. Još uvijek, Al Kada i ISIL predstavljaju zajednički- fundamentalni, tursko-američko-britanski projekt zastrašivanja naroda i država sa ciljem izazivanja kriza terorističkim nasiljem i akcijama militantnog islamizma.
Pogled.me/Eagleeyeexplore