Iznenađujući upad Oružanih snaga Ukrajine u Kursku oblast prije 10-ak dana na prvi pogled suspendovao je mogućnost mirovnih pregovora Rusije i Ukrajine, koji su početkom ljeta prestali da budu tabu tema unutar političkog rukovodstva u Kijevu, ali i vodećih ratnih jastrebova na Zapadu.
Predsjednik Vladimir Zelenski u više navrata tokom jula mjeseca ponovio je floskulu da “odluku o predaji teritorije Ukrajine mogu donijenti samo građani na referendumu.” Prije samo nekoliko mjeseci za pominjanje predaje djelova teritorije Rusiji kao teoretske mogućnosti u Ukrajini se hapsilo i podizala optužnica za veleizdaju. Legitimisanje teme predaje izgubljene teritorije Rusiji razbjesnjelo je pripadnike neonacističkog puka “Azov”, čiji komandanti su javno zaprijetili vlastima da to slučajno ne pokušaju. Na Zapadu su postali sve glasniji oni koji su govorili o uvažavanju realnosti na terenu. Američki državni sekretar Entoni Blinken naprasno je zaboravio svoje ranije izjave o “nepohodnosti da se Ukrajina vrati na svoje granice iz 1991.” i isticao da “to što je Ukrajina opstala kao država predstavlja poraz Rusije”.
Bivši britanski premijer Boris Džonson savjetovao je nedavno Kijevu da prihvati “povratak na granice prije 22. februara 2022”, što podrazumijeva gubitak Krima i velikih djelova Donjecke i Luganske oblasti. Džonson sada smatra da zauzvrat za povlačenje iz Harkovske, Hersonske i Zaporožske oblasti Rusiji treba ukinuti sve sankcije i resetovati ekonomske odnose sa Zapadom na period prije 2014. David Arahamija, lider vladajuće frakcije “Sluga naroda” u Vrhovnoj radi upravo je Borisa Džonsona označio kao glavnog podstrekača da Ukrajina u martu 2022. odustane od u Istanbulu dogovorenog mirovnog plana. To što je tada bilo dogovoreno znatno je bilo povoljnije za Kijev od onoga što tadašnji britanski premijer sada predlaže Ukrajini da prihvati. O stotinama hiljada poginulih vojnika i civila, te kolosalnih uništenja infrastrukture da ne govorimo. Ipak, u video poruci prije par Džonson je izrazio oduševljenje uspjesima ukrajinskih operacija u Kurskoj oblasti i pozvao novu vladu u Londonu da skine zabranu za upotrebu raketa Storm Šedou unutar međunarodno priznatih granica Ruske Federacije.
Nedavno se navršio 900. dan ovog krvavog bratoubilačkog rata, koji bi da nije bilo miješanja Borisa Džonsona bio završen poslije samo nekoliko nedelja. Ne treba naravno isključiti da je i tekuća ukrajinska ofanziva u Kurskoj oblasti tijesno povezana sa težnjom Ukrajine da hitno pokrene pregovore iz za sebe povoljne pozicije. Tome u prilog idu u tvrdnje i generala Aptija Alaudinova, komandanta specijalne jedinice Ahmat iz Čečenije, da su od zarobljenika saznali da je ukrajinski plan bio da se u “blic krigu” za 5 dana zauzme nuklearna elektrana u Kurčatovu i potom Rusiji uspostavi ultimatum za hitan početak pregovora.
Uprkos solidnim uspjesima u prvih nekoliko dana ukrajinski “blic krig” u regionu Kurska nije uspio. Tamošnja situacija sve više počinje da liči na to sa čim su se Njemci u decembru 1944. susreli u Ardenima. Tada su Hitlerovi generali krenuli u iznenandi napad na američku vojsku, sa ciljme da nanoseći velike gubitke zapadne saveznike prinude na pregovore i separatni mir. Ukoliko se kurska avantura Zelenskog završi neslavno kao i Hitlerova u Ardenima, ukrajinska rezerva ostane bez borbeno sposobnih jedinica. Dakle, lako se može desiti da na jesen pređašnje ne baš povoljne pregovaračke pozicije Kijeva budu dodatno ugrožene.
Definitivno je kurska operacija dezavuisala konstruktivne mirovne inicijative mađarskog premijera Viktora Orbana i rukovodstva NR Kine, koje su u julu bile na dnevnom redu. Ipak, to apriori ne znači da će ova avantura Kijeva sa neizvjesnim ishodom odložiti mirovne pregovore na neodređeno vrijeme. Možda baš od brzine njenog raspleta zavisi i početak pregovora. Ukoliko se situacija u Kursku iskristališe do kraja ljeta, tokom jeseni možda moglo da dobijemo i pregovore o miru u kojoj bi obje strane uvažile realnost na terenu.
Pogled.me