Dok se Crna Gora suočava s ključnim političkim i ekonomskim izazovima, opozicija danima i mjesecima forsira retoriku iz prošlog vijeka: partizani, četnici, 1945, istorijska izdanja sukoba koji odavno ne nude nikakav odgovor na pitanja današnjice. No, nije tu riječ o istoriji. Ne boli njih Goli otok zbog nepravdi – boli ih što više ne postoji. Ne traže oni istinu – traže povratak monopola nad istinom. Jer u suštini, ono što pojedini krugovi opozicije zaista žele nije rasprava o Drugom svjetskom ratu, nego revanšizam. Ne vode oni borbu za “istorijsku pravdu”, već za pravo da, kada se dočepaju vlasti, uspostave kontrolu nad društvom i institucijama, jednako rigidnu kao ona koju su nekada zagovarali u ime „proleterske revolucije“. Nekada su ljude zbog krive riječi slali na Goli otok. Danas, najradije bi ih slali na političku giljotinu javnog linča – ili makar trajne zabrane. I zato treba jasno reći: opoziciji ne smetaju ni partizani, ni četnici, ni istorijska zla. Njih boli to što ne mogu da sude neistomišljenicima, što ne mogu da progone one koji misle drugačije. Njihova najveća tuga nije u tome što je neko pogriješio 1945, nego što oni danas ne mogu da pogriješe na isti način. Njihova žal nije za prošlošću – već za izgubljenim sredstvima kontrole. I zato se istorija neprestano vraća na naslovne strane i skupštinske govornice – ne kao lekcija, već kao alibi. Umjesto konkretnih programa, nude mitove. Umjesto ekonomskih rješenja, spiskove „izdajnika“. Umjesto vizije, opsesiju podjelama. Crna Gora ne treba novi Goli otok – ni stvarni, ni ideološki. Ova zemlja treba slobodu govora, pluralizam mišljenja i demokratski poredak u kojem se vlast mijenja voljom naroda, a ne revanšističkim zanosima. Jer iza patetike o “istorijskoj istini” krije se najobičnija želja za moći. I za čistkama koje bi došle čim neko iz opozicionih redova dobije priliku da zamijeni istorijske parole za stvarne poluge upravljanja. Pogled.me/Borba.me