Tvrdnja da je srpska vojska 1918. godine „okupirala“ Crnu Goru predstavlja revizionističko tumačenje istorije, koje zanemaruje širi kontekst Prvog svjetskog rata, međunarodne okolnosti i stvarnu volju većeg dijela tadašnjeg crnogorskog stanovništva.

Istorijski kontekst

U jesen 1918. godine srpska vojska, u sastavu savezničkih snaga, oslobađala je teritorije tadašnje Kraljevine Crne Gore i Srbije od austrougarske i njemačke okupacije.

Njen ulazak u Crnu Goru bio je dio savezničkog oslobađanja Balkana, a ne jednostrani čin okupacije.
Tvrdnja o „okupaciji“ ne uzima u obzir da su austrougarske trupe bile stvarni okupatori Crne Gore od 1916. do kraja 1918. - što potvrđuju i arhivski dokumenti Antante.

O „nasilnom ujedinjenju“

Spor oko ujedinjenja Crne Gore i Srbije 1918. nije crno-bijel.

Bilo je političkih neslaganja i sukoba unutar crnogorskog društva (između „bjelaša“ i „zelenaša“), ali je većina delegata Podgoričke skupštine, koja je donijela odluku o ujedinjenju, bila izabrana na lokalnim zborovima i narodnim skupštinama, iako se može raspravljati o stepenu regularnosti tih izbora.

Zato govoriti o „okupaciji“ znači ignorirati činjenicu da je dio Crnogoraca aktivno podržavao ujedinjenje i da su mnogi Crnogorci služili u samoj vojsci Kraljevine SHS.

Upoređivanje Karađorđevića sa fašističkim vođama

Adžićevo poređenje Petra I i Aleksandra Karađorđevića sa Musolinijem, Kajperom ili Pircijem Birolijem ne stoji ni istorijski ni moralno.

Petar I je bio saveznički monarh, nosilac francuskog Ordena legije časti i simbol borbe protiv Centralnih sila.

Aleksandar Karađorđević bio je regent koji je do kraja rata sarađivao sa Francuskom i Velikom Britanijom - silama koje su oslobađale Evropu od stvarnih okupatora. Takva analogija nije naučno, već propagandno i ideološki motivisana, s ciljem da se kroz današnje političke podjele reinterpretira čitav XX vijek.

Simbolika mostova i narodne volje

Odluka da se mostovi u Pljevljima nazovu po kraljevima Petru i Aleksandru Karađorđeviću nije „istorijski revizionizam“, već simboličan čin priznanja onima koji su vodili vojsku koja je oslobodila teritoriju Crne Gore od stranog okupatora 1918. godine.

To ne negira postojanje unutrašnjih političkih sukoba, ali vraća istorijsku ravnotežu u javni prostor koji je decenijama bio ideološki jednostran.

Zaboravljena zahvalnost saveznicima

U narodu Crne Gore i danas tinje ideja da se, povodom obilježavanja oslobođenja 1918. godine, diplomatskim predstavnicima zemalja saveznica Antante u Podgorici uruče simbolična odlikovanja ili zahvalnice u ime naroda koji pamti njihovu ulogu.

Takav gest bio bi znak poštovanja prema vojskama Srbije i Francuske, ali i prema saveznicima iz Italije, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država, koji su zajedno učestvovali u oslobađanju Crne Gore od austrougarske okupacije pod komandom francuskog generala Luja Franše d’Eperea, vrhovnog komandanta savezničkih snaga na Balkanskom frontu.

Bio bi to, kako istoričari navode, čin istorijskog dostojanstva i sjećanja, povratak zahvalnosti onima koji su donijeli slobodu, a ne političkog preračunavanja.

Istina nasuprot ideologiji

Tvrdnje Milovog tumača istorije, Novaka Adžića, o „okupaciji“ i „zlotvorima Karađorđevićima“ ne mogu se smatrati naučno utemeljenim, već su politički obojene interpretacije savremene crnogorske ideologizovane istoriografije.
Istorijska nauka zahtijeva slojevit pristup: oslobodilački karakter srpske vojske i unutrašnje političke tenzije u Crnoj Gori moraju se posmatrati zajedno – ali bez anahronih i ideoloških etiketa koje 1918. godinu pretvaraju u oruđe savremenih podjela.

Izvor: Pogled/Miroslav Zavidović

Bonus video: