Uz osmijeh i ciničnu dosjetku, sve se svodi na jednu poruku: problem nisu nepravde, već oni koji ih pamte.

Pod plaštom satire i „regionalnog pomirenja“, uporno se gura formula u kojoj je krivica uvijek na istoj adresi, dok se odgovornost sistematski relativizuje. Prošlost se proglašava teretom, pamćenje smetnjom, a oni koji odbijaju pristati na amneziju bivaju žigosani kao primitivni, zaostali ili opasni. U tom svijetu dželati se peru, a žrtve uče da ćute.

Posebno je simptomatičan trenutak u kojem satira prestaje razotkrivati mržnju i počinje da je reprodukuje. Kada se jedino za Rome nudi „objašnjenje“ mržnje kroz stereotip, dok su sve druge mržnje prikazane kao apsurdne i bez razloga, poruka više nije da je mržnja besmislena, već da nije svaka mržnja podjednako neopravdana. Tu puca i moralna pozicija autora.

Satira koja je usmjerena na one bez moći nije hrabra, nego komotna. To nije kritika moći, već njeno servilno ponavljanje tamo gdje je otpor najslabiji. Nije razotkrivanje predrasuda, već njihovo pakovanje u formu „pametnog humora“ za kulturno samozadovoljnu publiku.

U istom ključu funkcioniše i cijela Kesićeva formula: pamćenje se proglašava grijehom, kritika nepoželjnom, a „gledanje u budućnost“ nameće se kao moralna obaveza - bez ijedne garancije da nas u toj budućnosti ne čeka ista matrica, samo bolje upakovana. Oni koji odbijaju zaboraviti uče se da su sami krivi.

Ovo nije poziv na dijalog, već na kapitulaciju. Nije humor, već politička poruka s jasnim metama. Kad se autošovinizam prodaje kao progres, a odricanje od istine i pamćenja kao vrlina, onda nije čudo što mnogi u Kesiću ne vide neutralnog satiričara, već korisnog saveznika tuđih narativa.

Jer pomirenje bez istine nije pomirenje. Zaborav bez pravde nije budućnost. A pamćenje nije mržnja - nego odbrana dostojanstva.

Izvor: Pogled.me/Miroslav Zavidović

Bonus video: