Saopštenje predsjednika Vlade Milojka Spajića, u kojem poručuje da „ucjenjivački model saradnje neće biti dozvoljen nijednoj političkoj strukturi“ i da će se o „vitalnim interesima Crne Gore odlučivati isključivo u našoj zemlji“, na prvi pogled djeluje odlučno i državnički. Međutim, iza te retorike krije se klasično političko izbjegavanje suštine jednog legitimnog i odavno zrelog pitanja - statusa srpskog jezika u Crnoj Gori.

Spajić priznaje da je „potpuno razumljiva legitimna težnja najzastupljenije jezičke zajednice u Crnoj Gori da se pokrene pitanje statusa srpskog jezika“. Međutim, odmah potom to pitanje smješta u beskrajni institucionalni lavirint, uz poruku da je „mjesto za pokretanje inicijative Skupština Crne Gore, uz uključivanje svih zainteresovanih aktera - društvenih, stručnih i akademskih činilaca“. Drugim riječima - razumijemo vas, ali nećemo sada.

Time se ono što je suštinsko i jasno pretvara u proceduralno i neodređeno. Status srpskog jezika ne zahtijeva akademsku raspravu o njegovom postojanju, već političku odluku o njegovom priznanju. Sve ostalo je, u praksi, odlaganje.

Posebno je problematična Spajićeva formulacija da je „evropski put prioritet iznad svih ostalih“, što se u kontekstu ove teme neminovno čita kao upozorenje da bi insistiranje na srpskom jeziku moglo biti prepreka Evropi. Takva poruka nije samo netačna, već i opasna. Evropska unija ne traži od država da se odriču jezika većine svojih građana, već da poštuju identitetska prava i demokratsku volju.

Kada Spajić tvrdi da „sve značajne teme zaslužuju punu pažnju i odgovoran pristup“, ostaje nejasno zašto se onda pitanje srpskog jezika tretira kao nešto što mora čekati „Barometar 26“, široke konsultacije i neodređene procese, umjesto da bude riješeno političkom voljom - brzo, jasno i bez dramatizacije.

Još je simptomatičnija njegova poruka da se ovo pitanje ne smije dovoditi u vezu sa drugim temama, jer navodno „kulturno-identitetska pitanja ne treba miješati sa civilizacijskim i ekološkim projektima“. Ali upravo vlast to čini - relativizuje identitetsko pitanje tako što ga gura u red „osjetljivih tema“, koje se stalno odlažu kako ne bi narušile privid stabilnosti.

Najproblematičniji dio saopštenja ostaje insistiranje na borbi protiv „ucjena“. Kada se legitimna težnja većinske jezičke zajednice implicitno stavlja u isti okvir sa „ucjenjivačkim modelom saradnje“, tada se građani koji traže svoja prava svode na politički problem, a ne na nosioce suvereniteta.

Istina je jednostavna i mnogo prizemnija od Spajićeve retorike: status srpskog jezika nije Sizifov posao. To nije proces koji traje decenijama, niti pitanje koje može destabilizovati državu. To je pitanje koje se može riješiti u jednom političkom trenutku - aktom dobre volje. Nakon toga, sva ostala pitanja mogu se rješavati rasterećeno, bez moralnog balasta koji danas očigledno postoji.

Rješavanjem pitanja srpskog jezika država bi riješila moralno pitanje. Sve ostalo - evropski put, ekologija, infrastruktura... jesu važna, ali tehnička pitanja. Bez tog moralnog koraka, svaka priča o „odgovornom pristupu“, „vitalnim interesima“ i „odlučivanju u našoj zemlji“ ostaje samo fraza.

Izvor: Pogled/Miroslav Zavidović

Bonus video: