Praznik Svetog Georgija, obilježava se u svim hramovima Srpske pravoslavne crkve.
Slavni svetitelj rodio se u kući bogatih roditelja u Kapadokiji. Kad mu je otac postradao kao hrišćanin, majka se preselila u Palestinu, gdje je dečak odrastao. Već u 20. godini dospio je do čina tribuna u službi cara Dioklecijana.
U to vrijeme, car je započeo veliki progon hrišćana, a mladi Đorđe je stupio pred cara i odvažno rekao da je i on hrišćanin. Time je započelo njegovo stradanje za vjeru.
Tamnica, okovi, krvave rane po cijelom tijelu i sva druga strašna mučenja nisu pokolebali mladića.
On se neprestano molio Bogu i Bog ga je isceljivao i spasavao smrti na veliko divljenje naroda. Kada je Đorđe molitvom vaskrsao jednog mrtvaca, mnogi su primili vjeru Hristovu, a među njima je bila i careva žena Aleksandra.
Vjerovanja
Na Đurđevdan treba požuriti i u rano jutro izaći na polja gdje se bere cvijeće. Đurđevdansko cvijeće je: đurđevak, mlečika, maslačak i od njih treba isplesti vjenčiće kojima se kite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ovo se čini da bi godina i dom bili “berićetni“, pa se u narodu kaže: “Da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru“. Ovi vjenčići treba da ostanu na vratima preko cijele godine, sve do sljedećeg Đurđevdana.
Mladići u ponoć odlaze do kuća devojaka koje im se sviđaju, skidaju kapije i odnose ih negdje daleko i tako zadaju muke roditeljima koji zatim moraju da ih traže po selu. Skidanjem kapije vjeruje se da će se djevojka udati te godine.
Običaj je i da žene i djevojke donesu uveče kući vodu sa vodeničkog kola. U nju treba staviti različito bilje, a naročito selen, pa se na Đurđevdan tom vodom umiti, da bi se od njih “svako zlo i prljavština otresli i otpali”.
Vjeruje se da će, ako je na Đurđevdan vedro, godina biti plodna, a ako na ovaj praznik i sutradan bude padala kiša, narod čeka velika suša.