„Instrukcija kontrolisanim poslanicima je da ne glasaju za izbor sudija Ustavnog suda“, ocijenio Miodrag Lekić
Plan šefa države i Demokratske partije socijalista (DPS) Mila Đukanovića je da i Skupštinu gurne u v.d. stranje, kako bi u državi funkcionalna ostala samo institucija predsjednika, ocijenio je lider i poslanik Demosa Miodrag Lekić.
On je u intervjuu “Vijestima” kazao da je Đukanovićeva namjera da blokira parlament kroz instrukciju “kontrolisanim poslanicima” da ne glasaju za izbor sudija Ustavnog suda i da je produžetak tog plana da se u opštoj nestabilnosti institucija spriječi i potpuno konstituisanje tužilaštva.
”Dakle, DPS i njihovi saradnici imaju mogućnost da podržavanjem četiri kandidata učine sud funkcionalnim, ili da javno i argumentovano ospore predložene kandidate. Ako ne urade ni jedno ni drugo, svakome će biti jasno gdje je interes blokade i proizvodnje haosa u zemlji”, istakao je Lekić.
On tvrdi da se usvojenim izmjenama Zakona o predsjedniku ne ukida nijedna ustavna nadležnost šefa države, već da se samo ugrađuju mehanizmi sprečavanja zloupotrebe Ustava.
”Inače racionalni i moguće brz izlaz iz nastale krize je sljedeći – da predsjednik države, na osnovu ustavne obaveze koju je očigledno ignorisao, sad napravi ozbiljan krug razgovora s predstavnicima parlamentarnih partija i zavisno od postojanja predloga većine, omogući imenovanje potencijalnog mandatara, bilo kako se on zvao, i time omogući glasanje u Skupštini, koja je krajnje mjesto ustavno-demokratske odluke o formiranju svake Vlade”, poručuje Lekić.
Bivša skupštinska većina je u septembru postigla saglasnost da Lekić bude mandatar, ali mu Đukanović nije dao mandat. Tome je prethodilo višednevno pogađanje nekadašnje većine o sastavu Vlade, neodazivanje na konsultacije kod Đukanovića i neprilaganje pisane podrške Lekiću u propisanim rokovima…
Više pravnika, među kojima je i doskorašnji sudija Ustavnog suda, predstavnika NVO i partija smatra da je usvojenim izmjenama Zakona o predsjedniku grubo prekršen Ustav. S druge strane, dio nove/stare skupštinske većine tvrdi da to nije tačno, i da su izmjene odgovor na neustavno ponašanje šefa države Đukanovića i njegovo odbijanje da Vam da mandat za sastav Vlade. Da li je opravdano izlaz iz ozbiljne političke i institucionalne krize tražiti donošenjem ovakvih rješenja?
Aktuelna kriza ima najmanje dva oblika. Prvi i suštinski se odnosi na težak bilans stanja u zemlji, zapravo račun koji je stigao crnogorskom društvu za dugogodišnje endemske slabosti sve otuđenije vlasti i njihovog načina vođenja države. U najkraćem, radi se o višedecenijskom konceptu neodržive ekonomije s pretenzijom održive korupcije i kriminala, sve to u uslovima nepravne države i kontrolisanih institucija.
Povodom drugog i aktuelnog kriznog momenata iz vašeg pitanja, a koji se ispoljava ozbiljnim institucionalnim zapletima, treba se podsjetiti na redosljed poteza, odnosno razlikovati uzroke i posljedice. Izmjena Zakona o predsjedniku ne bi bilo, bar ne u ovom trenutku, da predsjednik države nije grubo prekršio Ustav zemlje pokušajem sprečavanja demokratskog postupka izbora Vlade. Postupka koji važi u svim demokratskim državama. Nakon takvog neodgvornog odnosa šefa države, u stilu vođenja privatne države, parlamentarna većina je imala dvije mogućnosti – da se povuče pred ustavnim nasiljem šefa države ili da reaguje u interesu demokratskih principa, zaštite Ustava i dostojanstva parlamenta.
Količinom propagandne buke, patenetiranih i dobrovoljnih poklonika Mila Đukanovića, u ovom trenutku previđa se činjenica da se tim zakonom ne ukida nijedna ustavna nadležnost predsjednika države, već se ugrađuju mehanizmi sprečavanja zloupotrebe Ustava od strane predsjednika države. Uostalom, na Ustavnom sudu, koji bi krasili isključivo stručnost i autonomnost, je da saopšti svoje tumačenje pravnih poteza predsjednika države i parlamenta. Jedni i drugi podliježu nepristrasnoj ocjeni Ustvnog suda.
Đukanović će, sudeći po saopštenju Predsjedništva DPS-a, odbiti da potpiše izmjene zakona i vratiće ih parlamentu na ponovno odlučivanje. Očekujete li da one opet budu izglasane ili mislite da bi neke partije mogle da odustanu od toga, prvenstveno zbog poruka predstavnika međunarodne zajednice, koji tvrde da su zabrinuti zbog izmjena?
Strategija partijskog predsjednika države je sasvim jasna. Poslije crkvene reforme, zatim huškačke strategije proglašavanja više od pola Crne Gore izdajničkom, prosrpskom, ruskom i sl. i izbornih rezultata koje je dobio za sve to – sad želi da skrene temu nizbrdice u svojoj stranci ka navodnoj ustavnobraniteljskoj ulozi.
Na ovu grotesknu ulogu predsjednika države i stranke korupcionaških afera, recimo “Koverat” i “Snimak” – za koje Evropska unija i u posljednjem izvještaju o Crnoj Gori traži politički i pravni ishod – dakle predsjednika sad visoko senzibilnog branitelja pravne države, nadovezuje se nova politička taktika opstrukcije sistema. U najkraćem – “što gore, to bolje”.
To znači, poslije Vlade u ostavci, instrukcija kontorlisanim poslanicima da ne izglasaju Ustavni sud – sad se teži navodnim vapajima da se što prije održe izbori – kako bi se i Skupština pretvorila u neko v.d. stanje. Produžetak ovog plana jeste da se u opštoj nestabilnosti institucija spriječi pravo konstituisanje tužilaštva, koje takođe smeta zbog iskustva autonomnosti ove važne institucije.
Dakle, plan je da se u narednom periodu destabilizuje pravno-političko-institucionalni sistem zemlje i da ostane samo jedna institucija, ona predsjednika države. I to predsjednika koji čelno proklamuje vaninstitucionalno djelovanje i borbu u narednom periodu.
Što se tiče redosljeda poteza parlamentarne većine ukoliko Đukanović odbije da potpiše zakon, a sve u kontekstu poruka međunarodne zajednice – nije lako, u ovom usponu iracionalnosti, predvidjeti dalje poteze. Inače racionalni i moguće brz izlaz iz nastale krize je sljedeći – da predsjednik države, na osnovu ustavne obaveze koju je očigledno ignorisao, sad napravi ozbiljan krug razgovora s predstavnicima parlamentarnih partija i zavisno od postojanja predloga većine, omogući imenovanje potencijalnog mandatara, bilo kako se on zvao, i time omogući glasanje u Skupštini, koja je krajnje mjesto ustavno-demokratske odluke o formiranju svake Vlade.
Da li će neko da odustane od pravca reformi čiji je uslov zajedničko djelovanje, dakle onog zahtjeva na izborima od prije dvije godine – ne mogu pouzdano znati. Ono što znam jeste da će svaki politički subjekt preuzeti odgovornost za svoje političke odluke.
Da li bi nova/stara većina trebalo da razmotri poziv Predsjedništva DPS-a da se odustane od izmjena zakona i uđe u dijalog o izboru sudija Ustavnog suda?
Logičan redosljed poteza se zna – izbor sudija Ustavnog suda, koji će se izjasniti o pomenutom zakonu. Da je partijskom predsjedniku države stalo do ovakvog, jedino legalnog i odgovornog rješenja, on bi ukinuo zabranu poslanicima svoje stranke i drugima koje kontorliše da se izjasne o javnim kandidatima za Ustvni sud koje je predložio nadležni odbor. Opšte je poznato da se radi o autonomnim kandidatima, stručne i nepolitičke biografije, između ostalog i s međunarodnim iskustvom. Konačno, emancipatorski zvuči i činjenica da su među četiri kandidata tri žene.
Dakle, DPS i njihovi saradnici imaju mogućnost da podržavanjem četiri kandidata učine sud funkcionalnim, ili da javno i argumentovano ospore predložene kandidate. Ako ne urade ni jedno ni drugo, svakome će biti jasno gdje je interes blokade i proizvodnje haosa u zemlji.
Kakav će biti Vaš lični i politički odgovor ako Ustavni sud, kad izađe iz blokade, utvrdi da je izmjenama zakona prekršen Ustav?
Poštovaću odluku suda.
Kako tumačite poruke diplomatskih predstavnika država Zapada u vezi zakona, a posebno poruke ambasadora Kvinte, koji su pozvali na međustranački dijalog kako bi se uspostavio funkcionalan Ustavni sud?
Mislim da je to dobra poruka. Ima se utisak da bi poruka bila još bolja, zapravo kompletnija, da je izražena zabrinutost i zbog činjenice da predsjednik države, očigledno partijskog karaktera i daleko od statusa predsjednika svih građana, nije poštovao odredbe Ustava. Posebno ne pozivajući na konsusltacije predstavnike političkih partija u parlamentu.
Kako ocjenjujete uticaj međunarodnog faktora u Crnoj Gori, koji je predmet različitih tumačenja?
Prvo, treba znati sve činjenice oko tog uticaja. Ja sve činjenice ne poznajem dovoljno, posebno one koje se dešavaju iza kulisa. Međutim mnogi, pa i neki članovi Vlade, javno su govorili da je 43. Vlada formirana pod međunarodnim uticajima. Radi se o Vladi koja je brzo doživjela krah, a po nekim pojavnim situacijama, javnim zapletima i međusobnim optuživanjima djelova članove Vlade, bila po nivou i neozbiljnosti bez presedana u istoriji Crne Gore. Time je narušila i moguće pojedinačne rezultate u istoj Vladi.
Što se tiče ukupnog odnosa Crne Gore i međunarodnog faktora, rekoste Kvinte, te odnose ne bi trebalo mistifikovati, što nemali broj aktera s unutrašne političke scene zapravo čini. U pitanju su predstavnici zemalja s kojima, kao suverena zemlja, imamo prokalamovano prijateljske i ugovorne obaveze koje omogućavaju partnerstvo u duhu recipročnog poštovanja. I tu obje strane, kao involvirane u partnerstvu, nose odgovornost, razumije se, javnog karaktera. Veliki sam pristalica saradnje na tim osnovama s pomenutim zemljama.
Sastavni dio tog principijelnog stava jeste odbojnost prema tendencijama protektoratskog odnosa, tog duha državnog i nacionalng samoponištavanja koji je u direktnoj srazmjeri s domaćim slabostima, pa i protagonistima korupcionaške prakse i biografija. Drugim rječima, ne vjerujem da će predstavnici stranih zemalja nekim neprincipijelnim stavom ili nekim potezom u neokolonijalnom stilu, makar im se ovdje neki nudili za takvu operaciju, dozvoliti rizik kompromitivanja svojih zemlja. Ono što se legitimno traži ovdje, uz naš respekt prema zemljama naših partrnera, jeste da zastupaju i traže od nas poštovanje bazičnih demokratskih pravila koja važe u njihovim zemljama.
U konkretnom i aktuelnom trenutku ovdje, očekujemo da naši partneri zastupaju njihove principe i praksu formiranja Vlade na bazi volje parlamentarne većine i obaveze predsjednika države u tom postupku. Ponavljam, ne vjerujem da bi se predstavnici s međunarodnog nivoa upuštali u vrijednosne stavove ovdje koji bi bili u suprotnosti s onima u njihovim zemljama. Ako eventualno takvih tendencija bude i Crna Gora bude tretirana kao neka vrsta inferiorne eksperimentalne laboratorije, s problematičnim favoritima eventualno korupcionaške prošlosti i prakse, i takođe eventualnim stigmama prema predstavicima narodne volje – domaće demokratske snage bi trebalo da na to reaguju.
Znam da s moje strane to neće izostati, upravo zbog poštovanja svoje zemlje, usuđujem se reći i određenog međunarodnog iskustva, poznavanaja i privrženosti demokratskim načelima, kao i respekta prema kulturama konkretnih država.
Ako parlament ponovo izglasa izmjene Zakona o predsjedniku, očekujete li da Vam Đukanović da mandat i da nova Vlada bude formirana? U kom roku bi taj posao mogao da se završi?
Znam da je predsjednik države dužan da na osnovu Ustava i univerzalnih pravila demokratije omogući formiranje Vlade na bazi parlamentarne većine. S druge strane, ne želim da se bavim prognozama što će da uradi Đukanović.
Imate li plan kako bi Vlada trebalo da izgleda po strukturi, šta bi trebalo da joj budu prioriteti i koliko bi trebalo da traje? Da li razmišljate o potencijalnim kadrovskim rješenjima?
Na osnovu sporazumne odluke parlamentarne većine, ja sam u ovom trenutku predloženi kandidat. Smatram da mi takav status, prema kojem se odnosim na javno odgvoran način, ne omogućava da se javno upuštam u temu strukture, trajanje i kadrovskih rješenja u mogućoj Vladi.
Ali, ostajem pri uvjerenju da ko god bude vodio ovu zemlju, ozbiljan zaokret je moguć ako se odustane od pojmanja politike kao vještine trajnja vladavine, odnosno ako se afirmiše vrijednost vladavine, naravno demokratske i javno odgovorne. Primarno je u ovom trenutku zaustaviti vektor autodestrukcije i pokrenuti svijest i akcije prema zajedničkom interesu cijele zemlje. Pravna država, ekonomija, jačanje integrativnih dimenzija zemlje bi morali imati prioritet.
Šta bi, prema Vašoj ocjeni, bile političke konsekvence neformiranja nove Vlade i nastavka rada aktuelne, koja je od sredine avgusta u tehničkom mandatu? Da li bi, u tom slučaju, trebalo razmišljati o što skorijoj organizaciji vanrednih izbora?
Izbori su izvjesni, vanredni ili redovni. Odluku, prema Ustavu, donosi izabrana Vlada ili parlament, i samo te dvije institucije mogu odlučivati o tome.
Nije teško zaključiti da je bolje i regularnije da neka izabrana Vlada u parlamentu, ma koliko trajao njen mandat, vodi politički i izborni proces u zemlji.
Crnoj Gori se bliže i predsjednički izbori. Očekujete li da se Đukanović ponovo kandiduje za šefa države? Smatrate li da bi nova/stara većina trebalo na te izbore da izađe sa zajedničkim kandidatom?
O Đukanovićevim potezima, pa i o eventualnoj kandidaturi, ne znam, niti razmišljam. Mislim da se među članicama parlamentarne većine pomenuta tema nije još pokrenula. Moguće i zbog zgusnute političke dinamike, upravo na institucionalnom planu.
Nepodnošljiva lakoća etiketiranja
Na političkoj sceni aktuelna je i tema ruskog uticaja, koja se, utisak je, koristi i da se jedni politički afirmišu, a drugi diskvalifikuju. Koliko se, u konkretnom slučaju, radi o realnoj opasnosti, a koliko o zloupotrebama?
Prvo, ne bih potcijenio nijednu opasnost, a ovdje ih ima zaista već mnogo. Problem je da se ne govori jezikom javnih činjenica. U javnom prostoru, treba li podsjećati na to, a odnosi se i na nas, relevantni su samo dokazi, a ne pretpostavke, još manje primitivne difamacije, uličarski govor, bujice prostakluka…
Vraćajući se vašem pitanju, uočljiva je tendencija upotrebe i zlouoptrebe geopolitike za unutrašnje prilike. I tu nastaje nepodnošljiva lakoća etiketiranja. Prema čemu se ipak treba oduprijeti. Nedavno sam bio prinuđen da tužim sudu beogradski list “Danas”, zbog tačno 11 neistina o meni s ciljem predstavljanja moje ličnosti u lažnom svjetlu. To je objavljeno u jednom relativnom kratkom tekstu, koji je po broju laži možda prevazišao čuveni “Informer”, kojeg su Đukanovićeve službe instalirale jedno vrijeme ovdje u Crnoj Gori da bi napadao i vrijeđao one koji slobodno misle i bore se za dekriminalizaciju crnogorskog društva.
Svi navedene neistine su, naravno, zasluživale prezir, ali iako je list objavio demanti, i to na svih 11 laži, odlučio sam da zbog jedne posebno prljave, one o ruskom finansiranju, urednik lista to ipak dakaže na sudu. Ili bude sankcionisan pravnim putem, mada je lagati i nemoralno, ako je nekom još stalo do toga. Istina mora biti zajednički cilj. I to se odnosi na sve, primarno od političara pa do svih drugih, bez poštede, koji učestvuju u javnom životu.
Vijesti