Kako su izgledali Panterovi dani po povratku u Sjedinjene Američke Države poslije osvajanja trofeja sa Partizanom poslije pet teških utakmica protiv Crvene zvezde?
– Najstresniji period u mom životu, bez bilo kakve dileme. Čak mi je teško uopšte da se prisjećam tih dana koliko je bilo emotivno, naporno, generalno nikome ne bih poželio da preživljava to – počinje Panter za Mocart sport.
– Tokom tog čitavog procesa sam sa roditeljima u njihovoj kući. Do tog momenta ih nisam video skoro godinu dana. Tako da oni proživljavaju sve što ja proživljavam u tim trenucima, videli su iz prve ruke kako to izgleda. Videli su te emocije. Nisam spavao, bukvalno nisam spavao četiri ili pet dana zaredom. Nisam jeo, izgubio sam apetit od stresa, od telefonskih poziva. Od jutra do mraka. Htio sam da donesem odluku koja je najbolja za mene, svi me kontaktiraju, svi mi pričaju neku svoju priču, a ja se borim da sve to isključim da budem sam sa svojim mislima, da sam donesem odluku zbog koje ću ja lično da budem zadovoljan.
Nastavlja detaljnije da objašnjava kroz šta je sve prolazio.
– Na sve to problem je vremenska razlika. Kada vi u Evropi ustanete, ja spavam. Zato sam ostajao budan, čekao pozive, čekao razgovore. Potpuno mi se život okrenuo naopačke. Generalno, telefon mi je uvek na sajlentu, nikada ne zvoni. Tih dana nisam sebi mogao tako nešto da priuštim jer se nalazim na raskrsnici, ključan momenat u mojoj karijeri se prelama, svakih 10 minuta zvoni telefon, slušam ponude, vagam, razgovaram, hiljadu nekih informacija mi prolazi kroz glavu.
– Zamislite ovu situaciju. Legnem oko 11 uveče i budim se već oko dva iza ponoći jer krenu pozivi i posle toga ne spavam. To je to, spavao sam tri sata i morao sam da budem spreman za telefonske razgovore koji mogu da mi odluče dalji tok života. Trajalo je to nedjelju dana i to je toliko psihički bilo teško i stresno da ne mogu da objasnim. Nikada u karijeri pre ovoga nisam bio u sličnoj situaciji i nadam se da više takve dane neću preživljavati jer je baš bilo previše.
Na kraju se činilo da je prelomio u posljednjem momentu i to u korist Partizan Mozzart Beta. Potpisao je novi ugovor na dvije sezone.
– Ne mogu da kažem da sam prelomio u ’minut do 12’. Možda je tako izgledalo sa strane, ali definitivno je vrijeme otkucavalo što se mene tiče, jednostavno na kraju sam morao da prelomim. Osjetio sam da sat otkucava… Možda je ludo što ću ovo da kažem, ali na kraju sam poslušao šta mi je srce reklo. Stvarno je tako bilo. Sjećam se da sam prelomio u ponoć. Poslao sam poruku agentu, odmah je uslijedio njegov poziv sa pitanjem da li sam siguran, samo sam mu rekao da sam siguran i to je bilo to. Tako se završilo.
Poslije odluke Kevina Pantera pokrenuta je lavina potpisa za crno-bele. Vratio se Zek Ledej, potom i Aleksa Avramović, kasnije Džejms Naneli. Ubrzo su stigli Ognjen Jaramaz i Mateuš Ponitka, tokom leta stižu potpisi Pi Džej Doužera i Frenka Kaminskog.
Sada kada vrati film na 2016. godinu kada je prvi put stigao u Evropu kao igrač grčkog Lavrija, svjestan je šta je sve prošao.
– Ne može da se poredi taj period, kao noć i dan. Sjećam se da nisam ni htio da budem u Evropi. Bio sam toliko fokusiran na NBA. Da nisam slomio nogu, bio bih u NBA ligi i samo sam o tome razmišljao. Zašto sam uopšte ovde? Trebalo je da budem NBA igrač. Trebalo je da budem draftovan. Međutim, sve se toliko brzo dešavalo, ali ključna je bila ljubav prema košarci. Toliko volim ovaj sport i igru, zbog toga nisam odustajao. Čak i u prvoj sezoni u Evropi koja mi je bila najteža. Prvi put van države, sve mi je smetalo, nova kultura, novi stil košarke, čak su mi i mirisi u vazduhu smetali, sve me je nerviralo, ali kako je vreme prolazilo, navikao sam se, dolazili su novi izazovi koje sa prihvatio. Rastao sam kao igrač i kao osoba.
Dotakli smo se i još jedne njegove „šokantne“ odluke. Kao evroligaš iz Milana dolazi u Partizan da igra Evrokup 2021. godine.