Živko Zelenbrz prva je potvrđena osoba čije se ime nalazi na spisku srpskih mališana koje je Diana Budisavljević spasla iz ustaških logora u Hrvatskoj i preuzela 1942. u Zavodu za gluhonijemu djecu u Zagrebu.
Neki od njih bili su u vrlo lošem stanju i ubrzo preminuli, druge je preuzeo Karitas, a treći su dati hrvatskim porodicama na usvajanje. Takva je bila i Živkova sudbina.
U vreme kada je preuzet iz logora, dječak je imao pet godina. Danas je vitalan osamdesetšestogodišnjak i živi u Zagrebu. Ekipa beogradskog Muzeja žrtava genocida, koji je i pronašao spisak sa imenima 5.631 „Dianinog deteta“, do njega je došla preko hrvatske istoričarke Nataše Mataušić. Ona je godinama istraživala priču Diane Budisavljević i spasavanja djece, i sa njom je ovaj čovjek sarađivao.
– Kontaktirao sam sa njim u Zagrebu i rekao mi je da zna da je usvojen, da su mu usvojitelji rekli kako ima srpsko poreklo i da je pokatoličen, ali nisu znali ko su mu roditelji – priča za „Novosti“ Dejan Ristić, direktor Muzeja žrtava genocida.
– Posle rata javila se jedna žena, koja je vjerovala da je on njen sin. Pokušavala je da ga vidi, ali je on odbijao.
Na kraju su ga usvojitelji nagovorili na susret. Rekao nam je da prema toj ženi, kad su se konačno, nekoliko puta, sreli, nije osjetio ništa i da je bio siguran kako mu nije majka.
Intuicija malog Živka nije iznevjerila. Žena je pokrenula sudski spor, pokušavajući da dokaže roditeljstvo, ali ga je izgubila. Uprkos tome, umrla je vjerujući da je Živko njeno oteto dete. Kada je nađen spisak sa imenima djece koju je Diana Budisavljević spasla, Dejan Ristić i naša ambasadorka u Zagrebu Jelena Milić ponudili su mu da provjere da li je i njegovo ime na njemu. Posle kraćeg razmišljanja, Živko je pristao. Tražili su satima i – našli. Podaci su se poklapali.
Zagrebačka porodica Zelenbrz usvojila je 13. decembra 1942. godine dečaka Živka sa brojem 1128 na metalnoj pločici oko vrata. Živko je i danas povremeno nosi jer ga, kako kaže, smiruje. Rođen je od oca Ljubivoja iz Kršćina i majke Smilje iz Voćina. Prezivao se Ivančević. Prošao je kroz logore Stara Gradiška i Sisak, odakle je spašen 25. septembra 1942. Na ovom spisku nije bilo drugog djeteta od istih roditelja za koje bi se moglo pretpostaviti da su mu braća ili sestre.
Susret Ristića i naše ambasadorke sa ovim Zagrepčaninom u njegovom stanu bio je vrlo emotivan. Zelenbrz je zagrlio ambasadorku, komentarišući da ona dolazi iz njegove druge zemlje. Nedugo posle toga, u Beogradu, u OŠ „Vladislav Ribnikar“, dogodilo se masovno ubistvo osam učenika, a kasnije je preminula još jedna ranjena djevojčica, i radnika obezbjeđenja. Živko Zelenbrz je tada prvi put ušao u ambasadu Srbije u Hrvatskoj i upisao se u knjigu žalosti. Napisao je:
„Tužno, pretužno, kada sam gledao ispraćaj ove mladosti koja praktično nije još ni počela. Živjeti na putu s kojeg se neće nikada više vratiti. Sada su mi malo zasuzile oči. Nisu imali zagarantovanu privilegiju da će živjeti. Njihovim najbližima izražavam najiskrenije saučešće. Neka im bude laka zemlja u kojoj će počivati.“ U potpisu „Živko 1128 Zelenbrz“
Otkad je Muzej žrtava genocida javnosti, u aprilu, predočio da je došao u posed Dianinog spiska spašene dece, gotovo da nema dana a da se neko ne javi da proveri sudbinu svojih najbližih. Među njima je i Beograđanka Željka Ostojić, koja je došla da pronađe na spisku majku, a našla je ujaka.
– Majka je bila Zorka Đurđević, a ujak Vlado – kaže ova mlada žena za „Novosti“
. – Ona je imala devet, a on 13 godina. Pokupljeni su iz sela Kijevci, okolina Bosanske Gradiške. Njihov otac je poslat u logor, u Nemačkoj, a majka Vida je oslobođena posle nekog vremena. To naslućujem iz razglednica koje je moja majka slala svojoj majci iz hrvatske porodice u kojoj je bila smještena, u selu Gola, u okolini Koprivnice. Na razglednici je njena fotografija sa bračnim parom kod kog je živjela, ali ja, nažalost, o tome ne znam skoro ništa. Ujak je, kako se vidi na ovom spisku, doveden u Zavod za gluhonijemu djecu iz logora u Samoboru. On je 24. jula 1942. dat baki Vidi, dok je po majku, pri kraju rata, došao njen rođak i vratio je kući.
Prema riječima Dejana Ristića, među desetinama ljudi koji su na spisku otkrili svoje, ima i Hrvata, Makedonaca, naših ljudi u inostranstvu… Djeca sa spiska najčešće su prošla kroz logore Stara Gradiška, Sisak i Jastrebarsko.
– Javio nam se gospodin iz Kumanova, u Makedoniji, čija je majka bila „Dianino dete“, Srpskinja iz Hrvatske. Posle rata se udala za Makedonca i otišla tamo da živi. Našli smo je na spisku. Javila nam se i jedna Hrvatica iz Nemačke. Njenu majku, Srpkinju, takođe smo našli. Pronašli smo i dedu jedne istoričarke umetnosti iz Beograda, a sada tražimo dedine sestre i braću… Krajem meseca ažuriraćemo listu onih koji su se javili i znaćemo koliko je djece pronađeno. One čija imena ne nađemo na tom spisku, upućujemo da nam daju i druge podatke i provjeravamo i po drugim spiskovima koje imamo – kaže Ristić.
On dodaje kako je procjena da je spaseno između 10.000 i 15.000 srpske djece iz ustaških logora, a najvjerovatnija brojka je oko 12.000. Prvi kontigent od 150 mališana, uz dozvole nemačkih vlasti, Diana je uspjela vozom da pošalje u Srbiju. Ostali su, kako se vidi iz spiska, ili umrli, ili su usvojeni, ili su ih preuzeli Karitas, Dečji dom Josipovac, Bolnica za zarazne bolesti u Zagrebu, Zadruga Sloga, katolički samostani…