Najnovije poruke iz Litvanije o spremnosti NATO-a za eventualni obračun sa Rusijom u oblasti Kalinjingrada ponovo su otvorile pitanje položaja malih članica Alijanse, među kojima je i Crna Gora.

Dok se iz pojedinih evropskih prijestonica sve češće čuju ratoborne izjave i pozivi na „spremnost za sukob“, u Podgorici gotovo da nema ozbiljne javne rasprave o tome kakve bi posljedice eventualna eskalacija imala po građane Crne Gore.

Kritičari evroatlantske politike upozoravaju da je država ulaskom u NATO prihvatila obaveze koje je mogu uvući u geopolitičke sukobe velikih sila, bez realne mogućnosti da sama utiče na ključne odluke. Posebno zabrinjava činjenica da se bezrezervna podrška politici Alijanse često predstavlja kao jedini mogući spoljnopolitički pravac.

Za razliku od toga, Srbija već godinama insistira na vojnoj neutralnosti, pokušavajući da održi balans između Istoka i Zapada i izbjegne direktno svrstavanje u potencijalnim globalnim sukobima. Takva politika, prema mišljenju dijela analitičara, ostavlja više prostora za očuvanje unutrašnje stabilnosti i samostalnog odlučivanja.

Pitanje koje se sve češće postavlja jeste - da li je Crna Gora dugoročno procijenila rizike politike potpunog oslanjanja na evroatlantske strukture ili se odluke donose isključivo prema interesima moćnijih saveznika.

U vremenu rastućih tenzija između Rusije i NATO-a, građani s pravom očekuju odgovor na pitanje: da li država vodi politiku mira i očuvanja stabilnosti ili bez ozbiljne strategije prihvata moguće posljedice tuđih sukoba.

Pogled.me/Miroslav Zavidović

Bonus video:

Studenti uopšte ne pišu program za "studentsku" listu