Njegovo Visokopreosveštenstvo Arhiepiskop i Mitropolit bidimljansko-nikšićki G. Metodije služio je sa sveštenstvom, na praznik Prepodobnomučenice Paraskeve Rimljanke, u petak 8. avgusta 2025. godine, Svetu Arhijerejsku Liturgiju u hramu posvećenom prazniku, u selu Gornje Zaostro, kod Berana. U liturgijskom sabranju molitveno je učestvovao vjerni narod ovog kraja. Nakon odsluženog parastosa stradalim oficirima, podoficirima, vojnicima Kraljeve vojske u otadžbini, vladika je prerezao slavski kolač. Sabranima se riječima arhipastirske besjede obratio Visokopreosvećeni Mitropolit Metodije, čestitajući slavu crkve Prepodobnomučenice Paraskeve, u Gornjem Zaostru. Mitropolit je izmeđuostalog okupljenima otkrio javnosti malo poznate detalje iz životnog puta Pavla Đurišića. Podsjetio je da je vojvoda Pavle, koji je rodom iz Paraca, u LJešanskoj nahiji, rođen u Podgorici gdje mu je otac službovao u Staroj varoši, te da je, rano ostavši bez oca, s majkom je došao u ujčevinu, u Vasojeviće u Berane. „Tu je odrastao, ali znajte, mnogi su završili vojne akademije i bili oficiri, ali je malo onih koji su bili nadahnuti kao vojvoda Pavle, tako hrabri i veliki vitezovi slavni koje su poštovali ne samo oni koji su s njim ratovali i njegovi saveznici, već i njegovi protivnici. A kako se i čime on nadahnuo? Bio je kod ujaka, koji je bio kod vojvode Vuka, ratnik, četnik u ovim oslobodilačkim ratovima kada smo se od otomanske imperije oslobađali Srbiju, Crnu Goru, ova brda, Staru Srbiju i Makedoniju. Taj njegov ujak sa Vojinom Popovićem, velikim oficirom ratnikom kojeg su zvali vojvoda Vuk, pod njegovom komandom je ratovao i bio je veliki junak, a posle Prvog svejtskog rata, kad je vojvoda Vuk poginuo na Kajmakčalanu sa većinom svojih boraca, jedan od onih koji su ostali bio je ujak vojvode Pavla koji ga je podigao i nadahnuo tom slavom srpskog viteza i srpskog junaka“. „I onda ništa drugo, nijednim drugim putem nije mogao poći mali Pavle Đurišić nego putem slavnih svojih vitezova, junaka srpskih i ratnika. Završio je akademiju, postao oficir i odmah se vratio iz Sarajeva u Berane da ovdje službuje prije Drugog svjetskog rata gdje ga je Drugi svjetski rat i zatekao. Prvi je podigao ustanak zajedno sa svojim narodom protiv okupatora i oslobodio je Berane, oslobodio je Rašku oblast, Sandžak od Talijana i borio se sve vrijeme dovijajući se kako srpski živalj i svoj narod na koga su zinule ale sa svih strana da ga zbrišu i progutaju, da ga odbrani i on je to i uradio. Ne bi uveta srpskog bilo ovdje, to govore čak tamo i ova braća naša, preko brda prema Foči, prema Prijepolju, Priboju, Čajniču, Rogatici, nigdje uveta srpskog ne bi bilo, sve bi ustaše poklale sa svojim ulizicama u Handžar diviziji, koji su im služili, kao što su ovuda ubijali i klali, da nije stao u odbranu svog naroda“, rekao je Mitropolit Metodije, navodeći da je vojvoda Pavle završio kao što završava svaki čestiti, pošteni junak svog plemena. „Stradao je sa svojim narodom, na najvećem stratištu – Jasenovcu, najvećem gradu pod zemljom, srpskom. Tu je svoje kosti ostavio, ne zna mu se groba, ni mramora, ali njegov duh napaja ovaj narod. Juče su čestiti Dobrašinovići na svojoj zemlji, ovdje, pored crkve, podigli njemu spomenik koji od 2002. godine dižu u vazduh titoisti i njihovi naslednici. Ne daju da se pomene ime srpsko ovdje i onoga viteza koji je srpski narod branio. Ta čestita kuća, žao mi je što su sami to radili, što nisu zajedno sa mnom. Vjerovatno se boje, nemaju povjerenja da ih neko ne iznevjeri, ne ostavi, a ja im sada ovdje kažem i svima vama poručujem, taj spomenik vojvodi Pavlu ja ću ga u crkvu staviti, pa neka sruše crkvu, a onda će doći trenutak kada će se njegov spomenik, koji su sinoć došli, pod okriljem mraka, sa svom silom i naoružanjem i mehanizacijom da ga ruše i samo je Bog spasio i dao te su dva sveštenika naša bila tu i molili ih da sačekaju, da dođemo da se okupimo, da nam tako slavu ne prisjedaju ovog svetog hrama i sela. Prošla su ta vremena, ne bojimo se mi više ni sile, niti smo se kad bojali, pogotovo ne danas, sile njihove koja ne može ni red na ulice ove zemlje da uvede, a ne došli po ovim glavicama da ruše spomenike najvećih srpskih vitezova“. „Oni su došli da ispune naredbu nečiju. To rade mladi momčići, presvučeni u fina odijela koja su zauzeli visoke političke i državne pozicije i misle da sa tog mjesta mogu da rade kako oni hoće i misle. A ovaj narod koji se ovdje sabrao i cjelokupni srpski narod, koji u svojoj duši i srcu davno podigao spomenik ovom velikom vojvodi kome oni hoće da ruše. Pogled.me