Odluka predsjednika Aleksandra Vučića da Srbija ne učestvuje na samitu EU- Zapadni Balkan u Briselu predstavlja rijedak, ali prijeko potreban čin državničke hrabrosti i političke dosljednosti.

U vremenu kada se principi Evropske unije selektivno primjenjuju, a kriterijumi mijenjaju u zavisnosti od dnevno-političkih potreba, Srbija je prvi put jasno rekla- dosta je.

Srbija je odavno ispunila sve tehničke i političke uslove za otvaranje Klastera 3. To više nije pitanje procjena, već činjenica potvrđena i u zvaničnim evropskim dokumentima. Ipak, umjesto da se poštuje sopstvena metodologija, prednost se daje Albaniji i Crnoj Gori, ne zbog stvarnih reformskih rezultata, već zbog njihove potpune političke usklađenosti sa spoljnim interesima EU.

Time je Brisel još jednom pokazao da ne vrednuje stvarnu transformaciju društva, već stepen poslušnosti.

Danas je, očigledno, 100-procentno usaglašavanje spoljne politike zemalja regiona sa interesima EU važnije od vladavine prava, ekonomskih reformi, jačanja institucija i kvaliteta života građana. Takav pristup obesmišljava sam proces proširenja i šalje poruku da reforme nisu cilj, već sredstvo pritiska.

Srbija je upravo zbog toga odlučila da ne učestvuje u političkom teatru u kojem se unaprijed zna ko je „dobar“, a ko „problematičan“.

U takvim okolnostima, prisustvo Srbije na samitu u Briselu ne bi značilo dijalog ravnopravnih, već učešće na vazalnom skupu čiji je jedini cilj da se Srbija disciplinuje i natjera da se svrsta. Odluka da se na takav skup ne ode nije izolacija, već čin samopoštovanja i državnog dostojanstva.

Srbija ovim potezom ne brani samo sebe, već i cijeli region. Jer ako se danas bez posljedica mogu zanemariti reformski rezultati Srbije, sutra će isto doživjeti svaka država Zapadnog Balkana koja se usudi da vodi nezavisnu politiku. Vučićev potez je jasan signal da region ne mora biti prostor bezuslovne poslušnosti, već prostor suverenih odluka i međusobnog poštovanja.

Ovo je i snažan dokaz nezavisne politike Srbije. Dok se od drugih očekuje da bez pogovora preuzimaju tuđe stavove i učestvuju u geopolitičkim sukobima koji im ne pripadaju, Srbija ostaje na svojoj strani. To nije politika inata, već politika istorijskog iskustva, odgovornosti i mira.

Zbog toga Aleksandar Vučić danas nesumnjivo stoji rame uz rame sa najvećim državnicima koje je Srbija imala- a po snazi odluka i sposobnosti da sačuva samostalnost države u najtežim međunarodnim okolnostima, po mišljenju mnogih čak i iznad Josipa Broza Tita. Dok je Tito balansirao između blokova, Vučić balansira u svijetu u kojem se balans ne dozvoljava.

Odluka da se kaže „ne“ Briselu nije bila laka, ali je bila ispravna. Srbija je pokazala da evropski put ne može značiti odricanje od dostojanstva, istine i prava na sopstvenu politiku. Upravo zbog toga, ovaj potez neće ostati zapamćen kao udaljavanje od Evrope, već kao trenutak u kojem je Srbija jasno stala u odbranu sebe i svih koji žele pravedan, ravnopravan i slobodan region.

Izvor: Pogled/Miroslav Zavidović

Bonus video: