PES kao kontinuitet, a ne raskid sa DPS-om

Dvostruki aršini vladajućeg Pokreta Evropa sad (PES) sve češće izlaze na vidjelo i sve manje ostavljaju prostor za dilemu. U

mjesto najavljenog diskontinuiteta, PES u praksi pokazuje zabrinjavajući kontinuitet sa politikama Demokratske partije socijalista (DPS), posebno kada je riječ o odnosu prema srpskom pitanju, regionalnim odnosima i bespogovornom ispunjavanju zahtjeva koji dolaze iz Brisela.

Priča oko Botuna samo je ogolila obrazac ponašanja koji se ponavlja: selektivna kritika, unaprijed određeni krivci i politički oportunizam maskiran evropskom retorikom. U tom narativu, Srbija se pojavljuje kao dežurni negativac, dok se istovremeno potpuno prećutkuje ponašanje Hrvatske prema Crnoj Gori, iako ono često izlazi iz okvira dobrosusjedskih i ravnopravnih odnosa.

Antisrpski refleksi stare politike u novom pakovanju

Posebno je indikativno koliko je lako PES preuzeo diskurs DPS-a kada je riječ o identitetskim pitanjima. Retorika koja dolazi iz stranke Milojka Spajića gotovo je identična onoj koju je decenijama promovisao Milo Đukanović - minimizovanje srpskog faktora u Crnoj Gori, relativizacija njegovih političkih zahtjeva i konstantno preusmjeravanje krivice ka Beogradu.

Takav pristup ne može se objasniti kao puka diplomatska nužnost. Riječ je o svjesnom političkom izboru, koji pokazuje da je antisrpska matrica duboko ukorijenjena u strukturama vlasti, bez obzira na to da li se ona predstavlja kao „stara“ ili „nova“.

Ćutanje prema Zagrebu, dreka na Beograd

Ako se već traže odgovorni za pojedine unutrašnje probleme, postavlja se logično pitanje: zašto PES nikada ne pokazuje istu odlučnost kada je riječ o odnosu Zagreba prema Podgorici? Zašto se ne problematizuju otvorena pitanja sa Hrvatskom, pritisci i zahtjevi koji dolaze sa te strane, često u tonu koji više podsjeća na naredbodavni nego na partnerski odnos?

Odgovor se nameće sam - jer bi takva kritika bila u suprotnosti sa očekivanjima političkih centara moći u Evropskoj uniji, čije se poruke u PES-u očigledno doživljavaju kao obavezu, a ne kao predmet političke procjene.

Brisel kao politički tutor

Jedna od ključnih odlika politike PES-a jeste gotovo automatsko ispunjavanje svih zahteva, čak i onih koji stignu putem mejla iz Brisela. Evropske integracije pretvorene su u dogmu, a ne u proces koji bi morao da uvažava interese, tradiciju i društvenu stvarnost čojske Crne Gore.

U toj logici, nacionalni interesi, kulturni identitet i istorijsko nasljeđe postaju smetnja, a ne vrijednost. Evropski put se ne koristi kao sredstvo jačanja države, već kao izgovor za odricanje od sopstvenog političkog suvereniteta.

Novo ime, stara politika

Sve navedeno vodi ka jednom zaključku: PES se sve teže može predstavljati kao alternativa DPS-u. Razlika je, čini se, više estetska nego suštinska. Promijenjena su imena i slogani, ali je ostala ista matrica - antisrpski refleksi, selektivna hrabrost i podanički odnos prema spoljnim centrima moći.

Ukoliko se taj kurs ne promijeni, Crna Gora rizikuje da još jednom propusti priliku za istinski demokratsku, pomiriteljsku i suverenu politiku - politiku koja ne bi služila ni prošlim režimima ni birokratskim mejlovima, već sopstvenim građanima.

Izvor: Pogled.me/Miroslav Zavidović

Bonus video: