Kada se politički scenario poslije šest godina pojavi u drugoj državi sa veoma sličnim elementima, legitimno je postaviti pitanje da li je riječ samo o slučajnosti. Promijenili su se država, političke okolnosti, parole i akteri, ali pojedini detalji onoga što se danas događa u Srbiji neodoljivo podsjećaju na Crnu Goru iz 2020. godine.
Tada je na talasu ogromnog narodnog nezadovoljstva i litija na čelo najjače opozicione liste postavljen profesor Zdravko Krivokapić, čovjek bez prethodnog značajnijeg političkog iskustva. Šest godina kasnije, na čelu „studentske“ liste u Srbiji pojavljuje se profesor Ilija Srdanović.
Da li Srbija danas gleda reprizu crnogorskog političkog eksperimenta?
PROFESOR KAO LICE PROMJENA
Pred parlamentarne izbore 2020. godine u Crnoj Gori na čelo najjače opozicione liste nije postavljen neko od lidera koji su godinama vodili političku borbu protiv Mila Đukanovića i DPS-a.
Izbor je pao na profesora Mašinskog fakulteta Zdravka Krivokapića, do tada gotovo nepoznatog široj političkoj javnosti.
Predstavljen je kao profesor, porodični čovjek, vjernik i učesnik litija, bez tereta klasične stranačke politike. Lista „Za budućnost Crne Gore“ osvojila je 32,55 odsto glasova i postala ključni dio nove parlamentarne većine.
Veliki dio srpskog biračkog tijela očekivao je nakon pobjede promjenu odnosa prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Srbima, Srbiji, ali i demontažu sistema koji je DPS gradio tokom tri decenije vlasti.
Međutim, događaji nakon izbora krenuli su drugim tokom.
EKSPERTSKA VLADA I RASKID SA OČEKIVANJIMA BIRAČA
Zdravko Krivokapić je formirao takozvanu ekspertsku Vladu, dok su politički predstavnici najvećeg dijela pobjedničke većine ostali van izvršne vlasti.
Uslijedili su sukobi između premijera i stranaka koje su ga dovele na čelo izborne liste.
Krivokapić tokom svog mandata nije potpisao Temeljni ugovor sa SPC, iako je pitanje položaja Crkve bilo jedan od ključnih razloga masovnih litija koje su prethodile promjeni vlasti.
Na njegov prijedlog smijenjen je i ministar pravde Vladimir Leposavić, a za njegovu smjenu glasao je i DPS.
Upravo zbog razvoja događaja poslije avgusta 2020. dio tadašnje parlamentarne većine tvrdio je da dubinske strukture prethodnog sistema nijesu demontirane.
Bivši poslanik Nebojša Medojević otišao je i korak dalje, tvrdeći da je još u maju 2020. godine napravljen politički dogovor čiji je cilj bio sprečavanje radikalnih reformi poslije pada DPS-a.
„Samo mene nijesu uspjeli da prevare. Odmah sam znao da su vlasnici ‘Vijesti’, vrh Crkve i švercerski tajkun, još u maju 2020, napravili dil sa Đukanovićem da se spriječe radikalne reforme koje smo obećali biračima“, kazao je Medojević.
ŠEST GODINA KASNIJE – NOVI PROFESOR
Nakon tragedije na Željezničkoj stanici u Novom Sadu 1. novembra 2024. godine, Srbiju je zahvatio veliki talas studentskih i građanskih protesta.
Sada se na čelu „Studentske liste – Studenti pobeđuju“ pojavljuje profesor Ilija Srdanović, kardiolog i profesor Medicinskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu.
I upravo tu počinje paralela sa Crnom Gorom.
Ponovo imamo profesora bez klasične stranačke biografije koji treba da predstavlja lice mnogo šireg političkog pokreta nastalog na talasu velikog društvenog nezadovoljstva.
To samo po sebi, naravno, nije dokaz bilo kakvog unaprijed pripremljenog političkog projekta, niti znači da su Krivokapić i Srdanović isti. Ali iskustvo Crne Gore nameće pitanja koja u Srbiji ne bi trebalo izbjegavati.
KO JE IZA LISTE I KO BI FORMIRAO VLADU?
Ako „studentska“ lista pretenduje da preuzme vlast, pitanje nije samo ko je njen prvi kandidat.
Mnogo važnije je ko bi u slučaju izborne pobjede sastavljao Vladu Srbije.
Ko bi vodio bezbjednosni sektor? Ko bi preuzeo diplomatiju? Kakav bi bio odnos nove vlasti prema Kosovu i Metohiji, Republici Srpskoj, NATO-u i Rusiji? Da li bi vlast zaista preuzeli ljudi sa liste ili bi se poslije izbora pojavili politički kadrovi koji danas nijesu u prvom planu?
Crna Gora je 2020. dobila odgovor na slična pitanja tek nakon izbora.
Profesor koji je bio simbol pobjedničke liste ubrzo je ušao u otvoreni sukob sa najvećim dijelom političkih struktura koje su ga kandidovale, dok su očekivanja značajnog dijela njegovih birača ostala neispunjena.
Zato pojava još jednog profesora na čelu pokreta nastalog na talasu masovnog nezadovoljstva ne mora predstavljati dokaz istog scenarija – ali jeste dovoljan razlog da se postavi pitanje.
Da li Srbija 2026. godine gleda politički model koji je Crna Gora već gledala 2020?
Pogled.me/
Bonus video:
Komentari (0)