Njegove riječi, koje su u trenutku kada su izgovorene mnogima djelovale kao provokacija ili politička fantazija, danas zvuče zapanjujuće precizno – gotovo kao unaprijed ispisan scenario događaja koji se odvijaju pred očima cijelog svijeta.

U jednom od svojih javnih nastupa, Žirinovski je otvoreno govorio o mogućem zakulisnom dogovoru između najvećih svjetskih sila, prema kojem bi Sjedinjene Američke Države i Rusija podijelile sfere globalnog uticaja. U toj viziji, Venecuela i Ukrajina nijesu predstavljene kao izolovani konflikti, već kao dva dijela iste geopolitičke razmjene, u kojoj svaka strana dobija „svoj dio plijena“.

„On Venecuelu, mi Ukrajinu“

Govoreći o mogućem povratku Donalda Trampa na vlast, Žirinovski je tvrdio da bi Moskva mogla aktivno da mu pomogne u izbornoj pobjedi, ali ne bez jasne protivusluge. Prema njegovim riječima, takva pomoć imala bi vrlo konkretnu cijenu i bila bi dio šireg političkog dogovora.

– Mogli bismo da mu pomognemo. Realno bismo mogli da se umiješamo. Ali zauzvrat bismo zauzeli ispravnu poziciju po pitanju Ukrajine. Njemu bismo prepustili Venecuelu. On uzima Venecuelu – mi Ukrajinu – govorio je Žirinovski.

U tom zamišljenom rasporedu snaga, Tramp bi preko Venecuele svijetu demonstrirao američku vojnu i političku moć, dok bi Rusija istovremeno ostvarivala svoje strateške ciljeve u istočnoj Evropi, bez ozbiljnog američkog protivljenja.

Venecuela kao simbol američke sile

Žirinovski je Venecuelu posmatrao kao savršen teren za demonstraciju američke moći – zemlju bogatu energentima, ali politički nestabilnu i ranjivu. Smatrao je da bi Tramp takav potez mogao da iskoristi kao poruku svijetu, ali i sopstvenoj javnosti.

U tom kontekstu, prema Žirinovskom, Tramp bi mogao da poruči:
„Evo Venecuela. Sutra mogu da uzmem još nešto.“

Takva poruka, kako je tumačio, imala bi za cilj da pokaže da se globalni poredak ponovo oblikuje silom, te da velike sile ponovo otvoreno dijele zone uticaja, bez skrivanja iza diplomatskih fraza.

Tramp kao politički alat, a ne saveznik

Jedan od najintrigantnijih djelova Žirinovskog odnosi se na njegov pogled na Donalda Trampa ne kao potpuno samostalnog lidera, već kao političara kojeg je moguće držati u stanju zavisnosti.

– Ako nam je Tramp potreban, treba mu pomoći. Ali ne da bi postao snažan, već da bi ostao zavisan. Da bi mogao da se povlači, povlači i povlači – govorio je Žirinovski.

U toj interpretaciji, Tramp nije prikazan kao ideološki saveznik, već kao instrument za realizaciju širih ruskih geopolitičkih interesa. Prema tom viđenju, njegova politička snaga nije bila cilj sama po sebi, već sredstvo koje se može usmjeravati u skladu sa interesima Moskve.

Današnji događaji u Venecueli, u tom kontekstu, ponovo otvaraju pitanje da li su riječi Vladimira Žirinovskog bile puko nagađanje – ili hladna analiza svijeta koji se sada, korak po korak, odvija pred očima javnosti.

Bonus video: