Društvene mreže nakon ovogodišnje Vraneške olimpijade preplavili su brojni snimci, ali je jedna djevojka svojom energijom, osmijehom i iskrenim uživanjem u atmosferi posebno privukla pažnju. Njeni snimci sa vašara, odnos prema tradiciji i ljudima izazvali su brojne reakcije i podijeljeni su hiljadama puta.
U razgovoru za Pogled govori o tome kako je doživjela svoju prvu Vranešku olimpijadu, zašto smatra da se na vašaru „ego potpuno gubi“, šta bi poručila Ćani i Rikiju Martinu, ali i zbog čega vjeruje da bi svaki mladi čovjek makar jednom trebalo da doživi ovakvu manifestaciju.
Da li ti je ovo prva Vraneška olimpijada? Šta te je navelo da dođeš?
Da, ovo mi je prvi vašar. Svake godine planiramo da dođemo, ali se uvijek nešto izjalovi, pa mi je baš drago što smo ovog puta uspjeli.
Po prirodi sam veseljak i ovo mi je djelovalo kao idealno mjesto da se proveselim. Naše generacije su ostale uskraćene za taj osjećaj da možeš da budeš potpuno svoj, bez ustručavanja i osuđivanja. Danas se često sve vrti oko dokazivanja i izgleda, dok na vašaru za to nema mjesta - ovdje je sve u jednom haosu i upravo mi se to sviđa. Čovjek treba povremeno da odmori od tog „manekenisanja“ i da se iskreno dobro provede, a ovo je idealno mjesto za to.
Kako bi nekome, ko nikada nije bio, opisala Vranešku olimpijadu?
"Crna mačka, beli mačor" - Emir Kusturica
Kada čuješ “Vraneška olimpijada”, na šta te prvo asocira? Da li je ispunila tvoja očekivanja?
Asocira me na stampedo - kolo koje pomjera tektonske ploce.
Možda čak i nadmašila očekivanja, šta ovdje ima da se vidi to nema nigdje. Čak i da ne volite ovu muziku, gdje god pogledate vidjećete prizor koji će vas nasmijati.
Kako doživljavaš spoj tradicije i modernog vremena? Danas nije baš uobičajeno da mladi u ovolikom broju dolaze na ovakve manifestacije.
Mislim da svako u životu dođe do trenutka kada prihvati tradiciju i kulturu svog naroda. Svi prolazimo kroz faze u kojima odbacujemo ono što je naše, jer nam ono svjetsko djeluje privlačnije.
Danas često čujem da ljudi za vašar kažu da je „seljana“ ili primitivizam. Zanimljivo mi je što isti ti ljudi bez problema odlaze na haus žurke pune ljudi koji se iskrive od droge i to se smatra modernim i prihvatljivim, kako to?
Sigurna sam da bi se mnogi, kada bi ostavili po strani komplekse i predrasude, ovdje iskreno proveli. Ne razumijem potrebu da se bira strana.
Evo juče sam igrala salsu sa Kubancima, a već 13. sam na Njegovuđi. Volim i jedno i drugo i ne vidim zašto bi se to međusobno isključivalo.
Možeš li da izdvojiš neku zanimljivu anegdotu sa Olimpijade?
Nudili su mi 60e za šešir, Goci mi je duvao u leđa da se rashladim kada sam vodila kolo, oprala sam kosu u lavabou jer je bilo pakleno vruće.. ništa normalno se tamo ne dešava a svi se ponašaju kao da jeste, u tome je čar!
Pošto je bilo dosta mladih, da li si primjetila da momci na Olimpijadi imaju drugačiji pristup upoznavanju u odnosu na “gradske” momke?
Momci na olimpijadi su u svakom trenutku spremni da priđu pa čak i ako vam je majka tu kao što je moja bila. Nijednom nismo platili piće jer bi uvijek neko uskočio da časti, toga u gradu nema. Kažem vam, ovdje se ego potpuno gubi, u gradu je sve stisnuto i ljudi ne razgovaraju jedni sa drugima toliko, na vašaru svi žele nešto da ti kažu. Ima napornih ljudi kao svuda gdje je prisutan alkohol ali sve se to lako izbjegne, samo neka je živo.
Da li si bila na koncertu Rikija Martina, ili poznaješ nekoga ko jeste? Kako bi uporedila atmosferu na tako velikom koncertu i na Vraneškoj olimpijadi?
Nisam bila. Volim Rikija Martina i sve što je veselo i vrckavo, ali koncert se sa ovim ne može porediti iz razloga sto je vašar prisniji i nekako bliži nama kao narodu. Svuda se možemo zabaviti ako podjemo sa zanimljivom ekipom, ali nigdje nećemo naći ovoliko opuštenih ljudi kao na vašaru. A i kada ćete vidjeti da neko na koncertu Rikija Martina padne u trans i zaljulja šator? Nikad.
Kada bi mogla da pošalješ jednu poruku Ćani, a jednu Rikiju Martinu, šta bi im rekla?
Dovela bih Ćanu pred Riki Martina da vidi šta je žena, ovakvih tamo nema.
Da li smatraš da je događaj u Vranešu na neki način ljudima pokazao duh jednog tradicionalnog Crnogorca?
Da. Deda mi je često pričao o igrankama i sve je to zvučalo mnogo zanimljivije od onoga što mi danas imamo i uvijek mi je bilo žao što to ne mogu da doživim. Pješačiti kilometrima do igranke, pjevati i šaliti se usput - to moja generacija vjerovatno nikada neće iskusiti.
Vašar je možda najbliže tome. Koliko god ga neko smatrao neukusnim, ovdje su ljudi iskreni, neopterećeni, jednostavni, veseli i druželjubivi. A najbolje od svega je što se osjećaš slobodno da radiš šta god poželiš - jedeš prstima, penješ se na stolove, ni abera.
Šta bi poručila mladima koji razmišljaju da dođu naredne godine, kada organizatori već najavljuju još veći spektakl?
Treba svi makar jednom da posjete ovakav događaj i da taj dan odmore svoje fiksirane face i sazuju lakovane cipele.
Da li si čula za vašar na Lisi, na Mramoru, koji se održava 5. jula? Da li planiraš da dođeš?
Nažalost, 5. jula neću moći da dođem, ali me tješi to što sam već 13. na Njegovuđi.
Za kraj, otkrij nam ko je djevojka koja je sa tobom na snimcima sa Vraneške olimpijade.
To je moja dugogodišnja najbolja prijateljica Miljana – jedina osoba koja se jednako kao i ja raduje svakoj vrsti proslave i koja može da isprati moj tempo. Nas je, ja volim da kažem, Bog spojio jer je znao da bi neko drugi ovoliku radost vjerovatno ugasio.
Nema ništa ljepše nego kada pronađeš svoje čeljade. Zajedno smo na koncertima, salsi, vašarima, u pozorištu, na pjesničkim večerima, putujemo zajedno… Volim da kažem da mi je teta Dragana rodila sestru, jer i ona i ja imamo po dva brata, pa nam je baš ta sestrinska ljubav nedostajala.
Bonus video:
Komentari (0)