Vjekoslav Maks Luburić, jedan od najzloglasnijih funkcionera NDH i čovjek povezan sa sistemom koncentracionih logora Jasenovac, poslije rata uspio je da pobjegne iz Jugoslavije i nastavi život u emigraciji. Nastanio se u Španiji, gdje je živio pod imenom Visente Perez Garsija.
Jugoslovenska služba bezbjednosti tragala je za vodećim ustaškim emigrantima, a Luburić je 1967. godine zaposlio Iliju Stanića, koji je u tekstu opisan kao agent Udbe sa kodnim imenom "Mungos". Stanić je radio u njegovoj firmi i čekao priliku da sa Luburićem ostane nasamo.
Otrov u kafi, pa čekić
Prema Stanićevom kasnijem svjedočenju, plan je realizovan 20. aprila 1969. godine. Najprije je pokušao da otruje Luburića tako što je otrov stavio u njegovu kafu.
Stanić je tvrdio da mu je Luburić tog jutra zatražio da skuva kafu. Prah koji je imao kod sebe navodno se rastopio u kesici, pa ga je prstom nanio na šolju. Luburić je popio kafu, ali očekivani efekat nije odmah nastupio.
"Deset i dvadeset i pet. Sin mu Tonči Luburić doneo novine i ode u crkvu. Maks mi traži da mu skuvam kafu. Kafa gotova za tri minute. Prah koji sam dobio bio je loš. Rastopio se u kesici koju sam držao za pojasom. Morao sam prstom da ga mažem na šolju. Ruke sam prao pet puta. Uzmem čekić, koji sam doneo iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kafu."
Stanić je ispričao da je čekao šta će se dogoditi.
"Dvadeset i pet do jedanaest. Maks pije kafu. Ja držim čekić u pantalonama. Pije. Ništa. Popio je sve i ništa. Odnesem šolju u kuhinju. Izvadim čekić i stavim ga na sudoperu. Hteo sam da odem u sobu po štanglu."
Ubrzo ga je, prema njegovim riječima, Luburić pozvao i rekao da mu je loše. Stanić ga je odveo do kuhinje, gdje je Luburić počeo da povraća.
Tada je uslijedio napad.
"U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: 'Tup!' Maks pade kao sveća. Mislio sam više se dići neće. Kad me on pogleda kao zver. Zamahnem opet čekićem, a on diže ruke da se zaštiti. Ja viknem: 'Majku ti je*em ustašku. Ovako si ti maljem ubijao decu u Jasenovcu! Vidiš što te čeka!'"
"Kad se vratim u kuhinju, Maks ustao"
Prema Stanićevom svjedočenju, Luburić je i poslije udaraca pokušavao da ustane.
"Pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lobanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata da proverim da li sam ih dobro zaključao. Kad se vratim u kuhinju, Maks ustao i dahće kao životinja. Sto kila u njemu."
Stanić je potom, kako je sam opisao, uzeo metalnu šipku i nastavio napad.
"Uzmem onu štanglu, pa ga raspalim po čelu. Puče glava kao lubenica. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dole kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom. On se umiri."
Nakon toga je, prema sopstvenom svjedočenju, Luburićevo tijelo umotao u ćebe i odvukao pod otoman, želeći da španska policija pomisli da je nestao ili otet.
"Čekić i štanglu bacim u magacin. Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valensiju."
Sa željezničke stanice je iste večeri poslao telegram svom kontaktu u Konjicu sa kratkom porukom:
"M. nikad više!"
Sin pronašao tijelo
Luburićevo tijelo pronašao je njegov sin Tonči sljedećeg dana, 21. aprila 1969. godine.
Krvavi tragovi pokazivali su da je tijelo premještano iz kuhinje. Prema navodima iz izvora, obdukcija je pokazala da udarci u glavu nijesu neposredno izazvali smrt, već da se Luburić ugušio sopstvenom krvlju. Pasted markdown
Sahranjen je u Madridu.
Od zločinca do kulta među neoustašama
Smrt nije označila i nestanak Luburićevog imena iz ekstremističkih krugova. U dijelu hrvatske neoustaške scene vremenom je izgrađen njegov kult, dok su pokušaji njegove rehabilitacije izazivali oštre reakcije antifašističkih organizacija i intelektualaca. Pasted markdown
Direktor Centra "Simon Vizental" Efraim Zurof Luburića je, prema tekstu, opisivao kao "masovnog ubicu" i "jednog od najbrutalnijih koljača Drugog svjetskog rata", ukazujući na njegovu odgovornost za masovne likvidacije u Jasenovcu.
Bonus video:
Komentari (0)