U jeku popisa stanovništva u Crnoj Gori, prije par dana sa stranica Pobjede gromopucatelno se prolomila epohalna vijest. Jedan od potomaka porodice Petrović Njegoš iz Nikšića, izvjesni Marko, nije krio uzbuđenje otkrićem da geni porodice kojoj pripada nisu slovenskog porijekla, već grčko-ilirskog, rimskog ili afričkog.
Dugo očekivani rezultati genetske analize napokon su stigli iz Beograda, pa je Marko Petrović Njegoš napokon mogao da odahne, prosvijetljen spoznajom o svom neslovenskom i, dakako, nesrpskom porijeklu koje ga čini izuzetno ponosnim na svoje anonimne pretke i nepoznatu zemlju porijekla, „zvanu safari, zbogom žohari“ /pobjeda.me/clanak/njegos-i-petrovici-nijesu-bili-slovenskog-porijekla/
Ali, u istom intervjuu za Pobjedu, ovaj radoznali Petrović obećava da neće stati sa kopanjem po svojoj genealogiji, sve dok ne otkrije tačan lokalitet iz koga vuče svoje neslovenske korijene.
Da je Marko Petrović Njegoš iz Mušovine kraj Nikšića grada zaista nešto povukao, potvrđuje njegova pouka kako „treba znati da je Njegošev pogled na svijet bio u značajnoj mjeri formiran od strane njegovog učitelja, Sima Sarajlije. Recimo, ideja da su Crnogorci potomci izbjeglica sa Kosova polja, koncept popularizovan od strane Njegoša, zapravo je prvi put spomenut i potekao je od Sarajlije“.
Tako je Marko, zahvaljujući svom genetskom prosvjetljenju, uspio da „pobije“ čak i činjenicu da je vladika Vasilije, dvije generacije prije Njegoša, pisao prvu istoriju o Crnoj Gori čija je tema Nemanjićka država, kosovski boj i migracija kojom je naseljena stara Crna Gora poslije boja. „Pobio“ je Marko Petrović i činjenicu da se Njegoš dominantno obrazovao pod uticajem svog strica Sv. Petra Cetinjskog, koji je i sam imao nemanjićko i kosovsko nadahnuće.
No, da li se priča Mušovljanina Marka uopšte tiče loze Petrović Njegoš iz čijeg je porijekla do sada samo vukao ničim zaslužene povlastice? Ili pak Marko Petrović govori o svom individualnom porijeklu, svojim ličnim identitetskim sumnjama, svojim mračnim fantazmagorijama, o samom sebi… U Markovu intimu i lične identitetske dubioze bilo bi neumjesno ulaziti, pa stoga treba ohrabriti ovog posvećenika u tajne genetske nauke, da nastavi sa samotraganjem. Šta drugo preostaje, nego poželjeti mu da se nađe tamo gdje je odabrao i da bude ono što misli da je u čemu god da se prepozna.
U Crnoj Gori samo grom iz vedra neba i ljudska bruka pucaju tako jako.
Milovan Urvan