Piše: Želidrag Nikčević
Milo Đukanović je dugo godina bio naš teški i opasni neprijatelj. Nanio je mnogo zla Crnoj Gori i srpskom narodu. Kad je konačno pritjeran u ćošak, kad više nije bilo nikakvih šansi da opstane, stidljivo je promrmljao, u onom TV duelu sa Andrijom Mandićem, nekoliko rečenica o „ipak prihvatljivosti“ Demokratskog fronta, valjda i sam svjestan koliko je takva ponuda apsurdna, jadna i žalosna.
I dobio je odgovor kakav zaslužuje. Mandićevi glasovi, svi do jednog, otišli su Milatoviću. Diktator je otpisan.
Ali ovi koji oživljavaju taj leš, ovi koji opet lansiraju otrcani antifrontovski narativ, ovi što su predizborno problejali o „prihvatljivosti i neprihvatljivosti”, o „dvije strane iste medalje“ – ovo su obični šibicari i lešinari. Dvije polovine iste zadnjice.
Da, postoji u Crnoj Gori jedan tip tzv. službenih pametnjakovića koji su za Đukanovićeve hohštaplerske vladavine uobrazili da su baš oni nekakva bogomdana, to jest milomdana državotvorna elita. Da je šef skrojio kostime i modnu pistu tačno po njihovoj mjeri. Teritoriju je lako kontrolisati, tri sata rentakar uzduž i poprijeko, usput veselo kreiraš naci- mitologiju, malo kolumne i intervjui, malo krediti i grantovi, a pritom nikakve istorijske činjenice, ni pravdu ni padeže ne moraš striktno uvažavati. Sve počinje od tebe, gazdinog omiljenog referendumskog kokota, i još se plaća suštim evrima. Milina jedna. Živio kokainisimus.
E, sad, kad njega nema, sve se iznenada iskomplikovalo. Na redakcijskom čiviluku visi i polomljenim krilima pokušava da maše deplasirani državotvorni narativ. Još se ponegdje mogu čuti stari hitovi – ua Srbija i s njom Rusija – ali nekako jadno, više cvileći. Lijepi dani u montenegru, evo, prođoše. Ostani građanin do kraja. Krivo je more.
pogled.me/borba