Nekoliko dana sam na portalu „Vijesti“ čitao tekst, „ Kad su vakat kaljali insani–Šahovići 1924“, autora profesora Šerba Rastodera, piše Dipl. pravnik za unutrašnje poslove, službenik policije u penziji Vlaović Velizar .
Više stotina puta sam sa đedom dok je bio živ dolazio kod Boškovog spomenika jer je tu naša parcela Kućišta. Tu sam sa njim čuvao stoku i kosio livadu sve do 1972. godine i on mi je pričao šta se dogodilo toga novembarskog dana 1924.godine.
Govorio mi je da je tog prijepodneva bio na Kućištima sa ocem Obradom i kumom Milovanom Minićem i da su vršili pripreme za voltanje krečane. Odjednom su zapucali puščani plotuni. Zviždali su kuršumi iznad njihovih glava. Procijenio je da plotuni dolaze iz pravca Lastve i Ćetkova dola iznad džade (tako se i danas zove put od Tomaševa do Lepenca koji su izgradili Austrijanci 1915 za pripremu bitke na Mojkovcu). Čuo je da ga neko doziva: „ O Gavro pomagaj izgibosmo“! Pošto je bio na nekih 300-400 metara od džade sva trojica su zgrabili puške (on Moskovku) i potrčali prema džadi (tada su svi bili naoružani zbog raznih komita i odmetnika). U šumi ispod džade vidio je Miletu Boškovića (poznavao ga je od ranije) kako puca iz kolaša koji je držao u lijevoj ruci dok je u desnu bio ranjen, Boško je ležao na leđa ispod džade na jednom zakržljalom bukovom čečaru-žbunu i bio je mrtav. Boškov konj ležao je malo dalje ispod džade. Imao je četiri rane: tri u prsa i jednu u vrat, još je drhtao. Na pitanje moga đeda ko je pucao na njih, Mileta mu je rekao “Turci“. U tom momentu stigao je Nikola Jakšić sa ženom Ikonijom, sestrom Boška Boškovića i on je pocijepao košulju i previo Miletu. On i kum Milovan su krenulu uz šumu prema Lastvi i Ćetkovom dolu kako bi možda vidjeli ubice. Pošto nikoga nijesu vidjeli vratili su se na mjesto ubistva gdje se već bilo skupilo mnogo ljudi. Iznad džade na nekih dvadesetak metara nalazila se jedna deblja bukva i nekoliko kleka i đedo kaže da je tamo vidio djelove pite “eldije“, opuške i „fišečine“ (starinski izraz za čaure).
Da li istog dana ili sjutradan moj đed i prađed su uhapšeni i zatvoreni u Mojkovac gdje su proveli više dana možda i cio mjesec na ispitivanju jer su prvi stigli na mjesto ubistva i bili su naoružani, ili neki drugi razlog, nikada nijesu znali zašto. Nijesu bili na Boškovu sahranu niti sa onima koji su po Vranešu svetili Boška Boškovića. Moj đed Gavro nikada nije mogao sa sigurnošću da tvrdi ko je ubio Boška. Kaže prvo se odazvalo na Turke, a poslije na Bulatoviće.
Za Boška je uvijek govorio da je bio veliki junak. Moj đed nije bio na razgovoru sa generalom Jaukovićem iako je bio živ i vitalan. Nije poznato zašto je general pozvao baš te ljude a nije ni mog đeda niti bilo kojeg Boškovića ili Bulatovića koji bi sigurno imali šta da kažu. Upada u oči da su na razgovor pozvana tri informbirovca: Panto Bogavac, Nikola Jakšić i mislim Milorad Bakoč. Po liniji IB odgovarala su dva sina Nikolina, Gruban i Mileta i brat od strica Jokan. Panto Bogavac je sa jednim drugom (mislim da je to bio Milorad Bakoč) odmah po objavi Rezolucije IB pobjegao u Albaniju odakle su se vratili poslije sedam godina.
Boško je bio poznati junak, ratnik iz dva rata, prekaljeni borac. Takvog junaka i njegovog pratioca koji je bio isto vičan ratnik u zasjedu u prijepodnevnim satima navodno čekaju dvojica komita, Bulatović Drago i Radoš ili Jusuf Mehonjić i Husein Bošković. Nikad se zasjeda ne postavlja 1:1 (jedan na jedan). Tako sposobnog i mladog borca trebalo bi u zasjedi da čeka najmanje tri lica. Boškov konj je pogođen sa 4 projektila, Boško i Mileta sa najmanje po 2, to je 8 projektila. Ako su kuršumi zviždali znači da su promašili metu i od kamenja rikošetirali. Uzmimo da je najmanje 4 znači ukupno 12.
Velika vjerovatnoća je da je jedna grupa pucala konja kako Boško ne bi pobjegao. Sigurno konj nije dva puta pucan nego jednim plotunom jer su to bile puške repetirke. Druga grupa od najmanje 2-3 strelca je pucala Boška na konju ili kad je konj pao. Treća grupa od najmanje 2 strelca je pucala Miletu koji nije bio glavna meta. To je oko 6-8 strelaca.
Odomaćio se izraz, „pogibija Boška Boškovića“, termin upotrijebljen u naslovu transkripta. Nije to bila pogibija već ubistvo na podmukao način. Pogibija je kad neko pogine u borbi.
U tekstu profesora Rastodera, Boško Bošković se pokušava prikazati kao neki razbojnik, kabadahija, siledžija, pljačkaš što je suprotno istini. Boško je bio junak, rodoljub, ratnik, grub i nesalomljiv, poštovan, sa svim vrlinama i manama kao i ostali ljudi tog vremena. Boško nije ubio nikoga na podmukao način, nikoga s leđa. Svakog protivnika je gledao u oči.
Kao penzionisani policajac sa bogatim iskustvom, posumnjao sam u istinitost navoda, a posebno transkript o obavljenom razgovoru generala Danila Jaukovića sa nekim učesnicima događaja iz 1924. godine.
U tekstu profesora Rastodera je objavljena samo prva strana tog transkripta onako kako stvarno izgleda. Ostatak transkripta je samo prekucan-prepisan, nije objavljen u izvornom obliku. Potrudio sam se i našao kopiju transkripta i uporedio je sa prekucanim-prepisanim tekstom i ustanovio da je identičan. Nastavio sam da upoređujem transkript i po ostalim elementima i ustanovio sljedeće:
Strana prva: U tekstu je na prvoj strani objavljena prva strana transkripta u izvornom obliku. Na njoj nema pečata niti potpisa ili neke zabilješke. Na prvoj strani kopije originala nalaze se dva okrugla pečata. 1. Pečat, na vrhu strane desno neposredno iznad riječi „novembra“ nalazi se okrugli pečat Državnog arhiva CG, ispisan ćiriličnim pismom, grb se ne vidi, vidljiv je samo dio pečata. 2. Pečat se nalazi na dnu strane u lijevom uglu, okrugli pečat Državnog arhiva CG br. 8 ili 6, ispisan ćiriličnim pismom, grb CG sa dvoglavim orlom, pored njega rukopisom unešen tekst „dok.XI SUBNOR BP 1924(1973), 132/58
Strana druga: Jedan okrugli pečat Državnog arhiva CG, grb CG sa dvoglavim orlom, ispod slabo vidljivo CETINjE, ispisano latiničnim pismom.
Strana treća: Jedan okrugli pečat Državnog arhiva CG, grb CG dvoglavi orao, ispod grba br.8 i CETINjE, ispisano latiničnim pismom. U vrhu strane desno, pored mašinom ispisanog „str. 3. ručno ispisan br, 3.
Strana četvrta: Jedan okrugli pečat Državnog arhiva CG, grb CG dvoglavi orao, ispod br. 8, ispisano ćiriličnim pismom i vjerovatno naziv CETINjE jer su jedva vidljiva ćirilična slova I, Nj. U vrhu strane desno, pored mašinom ispisanog „str. 4“ ručno je ispisan br, 4.
Strana peta: Okrugli pečat Državnog arhiva CG , grb CG dvoglavi orao, ispod br. 8 a ispod broja CETINjE, ispisano latiničnim pismom. U vrhu strane desno, pored mašinom upisanog „str. 5“ ručno je napisan br. 5.
Strana šesta: Okrugli pečat Državnoh arhiva CG, grb CG dvoglavi orao, nejasan i mutan, ispisan ćiriličnim pismom. U vrhu strane desno pored mašinom upisanog „str. 6“ ručno je napisan br.6.
Strana sedma: Okrugli pečat Državnog arhiva CG, grb CG dvoglavi orao, ispod br. 8, ispod CETINjE, ispisano latiničnim pismom. U vrhu strane desno, pored mašinom ispisanog „str. 7“ ručno je napisan br.7.
Strana osma: Okrugli pečat Državnog arhiva CG, grb CG dvoglavi orao, ispod CETINjE, ispisano ćiriličnim pismom. U vrhu strane desno pored mašinom ispisanog „str. 8“ ručno je ispisan br, 8.
Strana deveta, Okrugli pečat Državnog arhiva CG, grb CG dvoglavi orao,ispod CETINjE, ispisano latiničnim pismom. U vrhu strane desno pored mašinom ispisanog „str. 9“ ručno je ispisan br.9.
Strana deseta: Okrugli pečat Državnog arhiva CG, grb CG dvoglavi orao, ispod CETINjE, ispisano latiničnim pismom. U vrhu strane desno pored mašinom ispisanog „str.10.“ ručno upisan br.10.
Strana jedanaesta: Okrugli pečat Državnog arhiva CG, grb CG dvoglavi orao, ispod br.8 , ispod CETINjE, ispisano latiničnim pismom. U vrhu strane desno pored mašinom ispisanog „str.11“ ručno upisan br.11.
Na kraju transkripta nema potpisa autora Španjević Božidara i zapisničara Anđelić Stanke, oboje iz Mojkovca. Na transkriptu nema zavodnog ili prijemnog štambilja. Nema datuma kada je transkript sačinjen, ko je tražio izradu transkripta, u koliko primjeraka je urađen i kome je i kada dostavljen? Nema podatka šta je bilo sa magnetofonskom trakom poslije sačinjenog transkripta, kome je predata, gdje se čuva, da li je uništena, kada i gdje pošto bez nje transkript (Prepis audio snimka) nije kompletan i ne može se prihvatiti kao vjerodostojan dokaz.
Božidar Španjević koga Rastoder naziva Brankom, nije upisan u prisutna lica tokom razgovora tako da je izmislio generalove riječi upućene sagovornicima “da treba da se stide jer je pala rđa na crnogorsko oružje“, u to vrijeme nije bio direktor DK Mojkovac. Direktor je bio Grdinić Deda (nadimak), a Španjević je bio direktor krajem devedesetih.
Španjević je na promociji Šerbove studije rekao da je magnetofonska traka ostala u DK Mojkovac i da je u lošem stanju. Šerbo u jednoj od mnoštva izjava kaže da je Španjević transkript uradio na zahtjev generala Jaukovića dan dva poslije razgovora. Na krunskog svjedoka ga je uputio Jevrem Brković koji Španjevića zna kao liberala.
Vrlo je problematično kako je ovaj transkript ovjeravan pečatom Državnog arhiva CG pošto se na jednom dokumentu od 11 strana nalaze 3 različita pečata, pečat cetinjskog arhiva na ćiriličnom pismu naizmjenično sa pečatom cetinjskog arhiva na latiničnom pismu i jedan pečat koji nije cetinjski na ćiriličnom pismu, bez potpisa nekog lica.
Pečati na ćiriličnom pismu su bili na upotrebi negdje do kraja 2007. godine, kasnije su povučeni i počela je upotreba pečata na latiničnom pismu.
Autor teksta Rastoder nije naveo kada mu je neka daktilografkinja nudila transkript za veću sumu evra niti kada je transkript dobio od Novaka Jaukovića ali sve ukazuje da je to bilo neposredno pred objavu studije 2011. godine kada je u upotrebi bio pečat na latiničnom pismu. Svakako ovim problemom bi trebao da se pozabavi Javni tužilac.
Od prisutnih sagovornika generala Jaukovića lično sam poznavao kuma Panta Bogavca koji je bio pošten, hrabar ali neobrazovan. Poslije drugog svjetskog rata bio je nepismen, kasnije se opismenio tako da je znao da se potpiše. U transkriptu kum Panto koristi akademski rječnik pa između ostalog za Boška Boškovića kaže da je „duhovit“. Normalnije bi bilo da je rekao „zabavan“ „veseljak“ da „ćosa“. Navodno, Panto kaže za Boška, koji je uvijek isticao da je Srbin, da je poslije ujedinjenja postao „prosrpski orijentisan“. Ova kovanica kao i „posrbice“ nastala je krajem devedesetih godina 20. vijeka tako da 1973. godine nije bila poznata. Neshvatljivo je da Panto, kome je general Jauković bio komesar i komandant plus Narodni heroj, ni jednom Jaukovića ne oslovljava „druže generale, druže komandante“ niti bilo koji od prisutnih, a svi su bili učesnici u najmanje dva rata.
Navodno je Panto izjavio da je on prvi stigao na mjesto ubistva Boška Boškovića i da niko ne može reći drugačije. Međutim, istina je drugačija. Prvi je na mjesto ubistva stigao moj đed Gavro Obradov Vlaović (1902-1974), koji je bio oženjen Anicom Miaila Boškovića iz Polja-Boškovića Klisura, koja je Bošku bila sestra od strica.
Pogled/Srpska24