Kada se povede razgovor o srpskom jeziku često se govori o turcizmima, odnosno riječima koje su iz turskog ušle u naš jezik i tu se „odomaćile“ tokom viševjekovne otomanske prisutnosti u Srbiji. Međutim, malo se zna da su i naša kultura i jezik imali značajan uticaj na turski. Jedan od pokazatelja istorijskog značaja srpskog jezika jeste, između ostalih, i njegov status u Osmanskom carstvu.
U diplomatskom svijetu Osmanskog carstva srpski jezik je igrao značajnu ulogu, s obzirom na to da je srpski narod u izvjesnom smislu inkorporiran u feudalni sistem Otomanske imperije, te je igrao važnu ulogu i u političkom i u društveno-kulturnom životu Carstva. Na osnovu turskih izvora, zaključuje se da je srpski jezik bio diplomatski jezik u srednjovekovnoj Turskoj. Turski izvori svjedoče da se na turskom dvoru u 15. i 16. vijeku učio – srpski jezik.
U biblioteci džamije Sulejmanije postoji iz tog vremena četvorojezični udžbenik za učenje stranih jezika: arapskog, persijskog, grčkog i – srpskog, koji je bio namjenjen prinčevima i onima koji su se spremali za najviše državne funkcije.
U obimnoj literaturi o sultanu Mehmedu II može se naći podatak da je on još kao mlad učio pomenuta četiri jezika. U samom naslovu pomenutog četvorojezičnog udžbenika vidi se da je srpski učen na otomanskome dvoru – Lûgat-ı Arabî ve Lûgat-ı Farsî ve Lûgat-ı Rûmî ve Lûgat-ı Serfî (Jezik arapski i jezik persijski i jezik grčki i jezik srpski).
Pored sultanskog monograma (natpisa u vidu dva preklopljena slova) Mahmuda I, na naslovnici se nalazi monogram sultana Bajazita II (1481-1512), iz čega se zaključuje da je udžbenik nastao mnogo prije vladavine Mahmuda I i da je čuvan u ličnim bibliotekama više turskih sultana.
Udžbenik je bio napravljen kao zbirka kratkih rečeničnih fraza za upotrebu u svakodnevnom govoru. Fraze svakog jezika napisane su arapskim pismom i to vrlo precizno kako bi se što lakše savladao izgovor riječi.
Dr Marija Đinđić, naučni saradnik Instituta za srpski jezik SANU, koja je sastavila veliki tursko-srpski riječnik sa više od 51.000 riječi, kaže da savremeni turski jezik ima oko 100 riječi slovenskog porijekla. Međutim, u čitavoj Turskoj se koristi znatno veći broj ovih riječi, posebno u krajevima u kojima je bilo puno ljudi sa ovog podneblja, kao što je Anadolija. Najviše je ostalo izraza koji se odnose na čovjekom život, administrativne nazive, jelo, piće i običaje – objašnjava dr Đinđić.
Kako je istoričar Olga Zirojević jednom prilikom naglasila, turski zakoni sadrže neke srpske pravne izraze, a najviše naših riječi i pravnih izraza ima u rudarskoj terminologiji.
– Reč četa je preuzeta iz slovenskih jezika, i često se koristi i danas u Turskoj. Četa se čak spominje u zvaničnim administrativnim dokumentima, a zanimljivo je da su Turci tu reč prisvojili sa ovih prostora, pa od nje napravili reč četadžija. Onda smo mi od njih ponovo prisvojili četedžiju – ističe naša sagovornica.
– Božić! Turci su preuzeli ovu reč od nas, i izgovaraju je Bodžuk. Oni imaju svoju reč za Božić – Noel – koja se znatno češće koristi, ali im značenje nije isto. Naime, Noel je Božić 25 decembra, dok se naša reč Božić koristi baš za rođenje Hrista 7. januara – objašnjava dr Đinđić.
– Kralj, kraljica
– Četa
– Višnja
– Kosa (alatka)
– Šapka
– Plug
– Taljige
– Mazut
Veliki broj tih riječi je, međutim, pao u zaborav, budući da se radi o pojmovima koji više nisu aktuelni. Ipak, ima i onih riječi koje su i te kako česte u turskom govoru.
Pogled.me