Zadarska kristalna noć ili Progon zadarskih Srba je naziv za krvničnki pohod ustaša u Zadru 2. maja 1991. godine, kada je više od 2.000 Hrvata naoružanih palicama, motkama, kamenicama, šipkama, flašama krenulo u uništavanje i pljačkanje imovine našeg naroda.
Danas je godišnjica Zadarske kristalne noći. Odigrala se istog dana kada se dogodio i sukob u Borovu Selu, kada je pri pokušaju ustaške policije da napadne srpski narod na svom ognjištu, stradalo 12 njihovih policajaca, a 21 ranjen.
Ujutro, 1. maja 1991. godine na brdu Štikovača u blizini mjesta Polača, poginuo je pripadnik specijalne policijske jedinice „Poskoci” Franko Lisica (23). Prema službenoj verziji u Hrvatskoj, Lisicu su ubili pobunjeni Srbi iz Knina. Iako postoji velika sumnja u ovu informaciju, pošto je hrvatskoj propagandi „bila potrebna žrtva”, kao i razlog za uništavanje i pljačku srpske imovine i progon Srba sa zadarskog područja.
Tako su tvrdile hrvatske vlasti, koje su odmah to upotrijebile u propagandne svrhe. Stoga se na prvi pogled čini da nikakve veze drugomajski događaji u Zadru nisu imali sa istovremenim zbivanjima u Borovu Selu, barem ne direktne; indirektne je svakako moralo biti jer se ništa nije dešavalo odjednom, uslovi za sve ove događaje unazad su neko vrijeme stvarali ekstremisti na obje strane, a pritom su postojale i vijesti. Naravno, tok i priroda ovog događaja isključuju svaku mogućnost spontanosti, pošto djeluje da je sve bilo dobro organizovano.
Za početak, policije nije bilo ni od korova. Oko 10 sati ujutru formirala se kolona automobila sa ljudima naoružanim palicama, štanglama, sa čarapama na glavama, ponekim vatrenim oružjem, koji su pjevali ustaške pjesme i uzvikivali njihova parole, i naravno prijetili Srbima, a onda je u Zadar stiglo desetak autobusa krcatih slično naoružanim mladićima koji su po izlasku napolje počeli da lome lokale, da ih pljačkaju, pale i ruše lokale i kuće koje su bile u vlasništvu Srba.
Porušeno je ili oštećeno i opljačkano 470 privatnih kuća, te 136 srpskih radnji, koliko je bilo prijavljeno jednom hrvatskom osiguravajućem preduzeću, koje se navodno složilo da ispuni svoje obaveze i kompenzuje štetu; imajući u vidu da niko nikada za ovo nije odgovarao, da tamošnje sudske vlasti nisu čak imale ni spis o tom događaju, mada se sve dešavalo usred bijela dana pred očima hiljada i hiljada ljudi, ne znamo da li je do isplaćivanja odštete zaista i došlo.
Upotrijebljena je i velika količina eksploziva, a policija je tog 2. maja 1991. bila povučena iz grada. Sve to samo potvrđuje da je ovaj pohod bio dobro organizovan i nedjeljama ranije planiran. Jer veću količinu eksploziva posjeduje samo MUP Hrvatske. Prema izjavama Ljubimira Barešića, srpska imovina je bila minirana od strane organizovanih grupa hrvatskih policajaca, i hrvatskih paravojnika.
Dan kasnije, 3. maja 1991. godine Zadar je bio opustošen grad, a u njemu su bile bande koje su i dalje vršili pljačkanje imovine Srba. Nakon ovog rušilačkog pohoda i pljačkanja, veliki broj Srba iz Zadra i okoline nije se više osećao sigurno i mnogi se odlučuju na iseljavanje. Otišlo je više od 80 % Srba koji su do 1991. živjeli i radili u Zadru. A to je i bila želja lokalnog rukovodstva HDZ.
Zanimljivo je da za ovaj rušilački pohod i pljačkanje niko još nije odgovarao, i da hrvatsko Tužilaštvo nije podiglo nijednu optužnicu, iako se sve odigralo po danu, pa su hiljade ljudi mogli da vide šta se dešava.
Godine 1992. je Okružni sud u Zadru čitav predmet o krivičnom djelu uništenja i otuđenja tuđe imovine u Zadru 2. maja 1991. proslijedio na Županijski sud u Splitu, a odatle je opet sve proslijeđeno Vojnom Tužilaštvu Hrvatske u Zagreb, gdje je 2002. godine slučaj zatvoren. Što znači da niko neće odgovarati za organizovanje i izvršenje ovog ustaškog divljanja koje je imalo za posledicu protjerivanje Srba sa vjekovnih ognjišta.
Pogled/Informer