Njegovo saopštenje prenosimo integralno:
Umni ljudi se odlikuju time da su njihova interesovanja uglavnom vezana za procese i događaje, koje su u stanju da sagledaju i da ih, ako su uz to još i dobronamjerni – učine korisnim ljudima.
Milović: Nema finalnog dogovora oko vlade, ali vlade će biti
Sa druge strane, odlika prizemnih i nezrelih ljudi jeste da procese ne uočavaju, događaji ih ne zanimaju i isključivo se bave – ličnostima. Ako od tih ličnosti očekuju korist – trče za njima, vuku za rukave i idu na mitinge podrške. Ili vojne parade. Ako pak, korist može doći sa neke druge strane, i ako u svojoj pakosnoj uobrazilji detektuju neku ličnost kao pogodnu za napad u cilju te koristi, bez ikakavih obzira će udariti na svaku vrijednost do koje pristojan i prosvijećen čovjek drži, svim sredstvima koja su mu na raspolaganju.
U Crnoj Gori se desio proces prekompozicije političke scene, koji je sobom donio i jednu novu, popularnu političku snagu – Pokret Evropa sad! a taj pokret javnosti je ponudio jednu čudnu mješavninu novog i starog vina.
Od đaka generacije i oksfordskih studenata, do recikliranih otpadaka drugih političkih partija i pokreta. Neko je postao popularan još u školi, kao uzor i primjer, a neko po spavanju na ministarovom kauču, dok nije nabavio sopstvenu fotelju. Ministarsku. Neko je, pak, iz anonimnosti izašao tako što je kao advokat radio protiv svog klijenta i informacije odavao drugoj strani. Čudo je kako sve ljudi dolaze do svojih pet minuta slave.
Vladislav Dajković je, na primjer, volio da priča sa narodom. Da ide na proteste i litije. Volio je da bude sa ljudima i da na sebi svojstven način sa ulice prenosi atmosferu probuđene Crne Gore.
Bećir Vuković je volio da piše i stvara. Tako su ga nekako zapazila sva relevantna udruženja pjenika i književnika u zemlji i regionu, pa i
Pokret pjesnika svijeta. Nije mu bilo strano ni da svoj dar upotrebi za odbranu elementarnih prava i sloboda čovjeka, što je valjda i smisao posjedovanja talenta. Takođe je učestvovao u buđenju slobode u Crnoj Gori.
Emilo Labudović i Dragan Koprivica svojih „pet minuta” gradili su decenijama. Kao novinari, pjesnici, književnici, esejisti, profesori, zakonodavci, poslanici. I kao muzičari sužnjima u tamnici, što je možda najveća potvrda „ograničenosti” i „uskogrudosti”. Među prvima uočili da se valja buditi i aktivno u tome učestvovali.
Da su ovi ljudi, koji mogu biti ponosni na svoj dosadašnji život i rad – na porodice koje su stvorili i sačuvali, na profesiju koju nisu obrukali, na saradnike i kolege koje nisu izdali, na ideje koje nisu prodali – mogli znati da će preko njihovog decenijskog rada i pregnuća, pred kamere javnog servisa doći pojava u svojstvu kandidata za novog moćnika, koja će svoje frustracije i ambicije pokušati da zaliječi preko njihovih biografija – da li bi uradili isto? Da li bi se borili i budili Crnu Goru?
Sugurno da bi. Jer su svjesni da svaka sloboda sa sobom donese i mnoštvo nekih propratnih pojava, koje tako planu, lanu…i nestanu. A sloboda ostane.
Jedan prijateljski savjet kolegama iz Pokreta Eropa sad! – ispoštujte malo svog partijskog kolegu, nesuđenog gradonačelnika, nesuđenog sekretara, nesuđenog ministra… Manjak poštovanja koji se nosi iz užeg okruženja, dovodi do grubosti prema ostatku svijeta. Sramota žudi za poštovanjem, rekao bi Igo.
A o posledicama pljuvanja u vis, naši stari su davno, sažeto i jezgrovito, dali svoj sud.