Vesna Bratić, bivša ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta u Vladi Crne Gore govorila je za bosanski portal Insajder. Ona je za Insajderovih 5 otkrila kako je to biti Vesna Bratić, kakva je politička budućnost Crne Gore, kako se snašla u ulozi ministra i da li ćemo je ponovo vidjeti na političkoj sceni.
Kako po Vama Crna Gora sada izgleda i kakva je njena budućnost nakon poraza Mila Đukanovića na izborima?
– Kada bi Crna Gora bila građanin, potencijalni glasač, poreski obveznik, pretpostavljam da bi se osjećala, u najmanju ruku, zbunjeno. Ovo kažem imajući na umu cijelu demografsku, ideološku i političku sliku. Crnu Goru kao mozaik svih njenih različitosti.
Sada je dužnik, i to veliki – sva obećanja o projektima s egzotičnih i manje egzotičnih destinacija su pala u vodu (a građani su to, željni da nova i nova obećanja budu ispunjena, nekako potisnuli), novac se „skuplja“ i ekonomskim državljanstvima iako je EK taj koncept jasno osudila. Ja lično sam na sjednici na kojoj se o tome raspravljalo bila protiv jer ako je punjenje kase novcem biznismena koji bi potencijalno EU pasoš važnije od 30.000 diskriminisanih ljudi koji decenijama ne mogu da dobiju papire – nije teško pogoditi zašto – onda ne vidim razliku između „nas“ i DPS. Ako te razlike nema, onda smo „džaba krečili“. „Moja“ vlada je pri samom kraju mandata stidljivo i na jedvite jade, da se kome ne zamjeri (kao što je, nažalost, radila mnogo toga, što se, vrijeme nam je pokazalo, nije ispostavilo kao dobra taktika) donijela odluku koja će tim ljudima pomoći. Da li će se ta odluka povući, poništiti, stopirati u cilju zadržavanja neke kvazi-monegaške politike o državljanstvu, tačnije, u cilju sprečavanja da ljudi koji 20, 30 godina žive u CG postanu birači, vidjeće se. Zanimljivo bi bilo čuti stavove svih partija o tome, naročito novog i rastućeg PES pokreta kojem pripadaju mnoge moje cijenjene kolege. Predstavnica jedne od partija, a nadam se da njeno mišljenje ne odražava stav partije, iznijela je prilično nebuloznu konstrukciju o „nekompatibilnosti“ tih ljudi s čim god ona misli da je Crna Gora i njena tradicija. Bilo bi više tužno nego smiješno da gospođa nije relativno nedavno došla iz BiH. Tako sam „nekompatibilna“ ja čiji su se preci s crnogorske i hercegovačke strane borili da Crna Gora postane država, čiji je predak Stevan Kilibarda odlikovan najvišim američkim odlikovanjem nakon herojske pogibije na Verdenu, ali nisu „nekompatibilni“ oni koji daju ko zna kako stečen novac i dobiju CG pasoš, opet kažem u nadi da će najbrže postati EU pasoš. Ali nije nekompatibilan Taksin Šinavatra i ko zna ko sve još.
Negdje sam vidjela jednu fotografiju koju je generelisala vještačka inteligencija. Zove se „Kad bi Srbija bila žena“…Kad bi Crna Gora bila žena ili ljudsko biće bilo kojeg pola i uzrasta, a naročito mlada, perspektivna osoba, kako trendovi pokazuju, ona bi bila prikazana kao student ili studentkinja s koferima i možda nostalgičnim pogledom unazad, a možda i ne. To govore trendovi odlaska mladih.
Koliko god cijenim entuzijazam, hrabrost i stručnost u oblasti ekonomije kolege Milatovića, Crna Gora se na izborima 2. aprila izjašnjavala više protiv nego za. Milatović je u prvom krugu imao 29%, a onda, u drugom, 60% glasova. Đukanović je ostao „stabilan“. I to je ono što zabrinjava. Nakon svega, svih dobro poznatih afera, nakon što je „zamrkao“ u džemperu a „osvanuo“ na Forbsovoj listi, a 2015. i na listi kriminalca godine, neki građani, i to nemali broj i dalje vjeruju da je Milo država. I da država nestaje s Milom. Ne govorim ovo kao glasač NSD (Nova srpska demokratija) i njen potencijalni član, ovo je moj lični stav koji ne nipodaštava veliki podvig kolege Milatovića, pa makar on došao i od „glasova protiv“. Trebalo je stati na crtu Milu Đukanoviću, istrpiti spinove, laži, uvrede, lične, na račun porodice…lista je duga. I sama sam, u drugom krugu javno pozvala da se glasa Jakov, kolega iz prve post-dpsovske vlade. Ideološki, nismo na sasvim istim pozicijama, ali to je u tom trenutku bilo manje važno. Još jedan udarac hobotnici (koja je još živa i jako opasna) je velika stvar. Moram da dodam, istine rade, a ne moje podrške Andriji Mandiću radi, da je jedan dio glasača koji bi možda glas dao Andriji (ja ih znam prilično) dao glas Milatoviću i u prvom krugu „za svaki slučaj“ jer je jedan ozbiljan medijsko-botovski lobi kojima ne odgovara Srbin ni na simboličkoj, protokolarnoj,“ funkciji proširio spin, koji ja zovem mantra da „nema šanse da Andrija pobijedi Mila u 2. krugu“. Isti taj lobi je, nažalost i uz „sasluženje“ nekih centara moći iz vlade čiji sam bila dio, krenuo sa DPS=DF pričom. Kažem, nije da ne odgovara Srbin, onaj koji je to (potencijalno) etnički, ali bi bilo lijepo da se o tome ne izjašnjava, ili mu je to (potencijalno) bio djed ili je kršten u MPC (nekako se ostale 3 eparhije SPC zaborave, prečesto da bi bilo slučajno), nego neko ko se jasno i glasno kao takav izjašnjava. Nije poželjan/podoban ČAK ni na simboličkoj funkciji. Kako je Crna Gora došla do toga da se Srbi pomire s tom činjenicom da ne mogu da budu vlast kad su decenijama bili vodeći zamajac pobune protiv DPS kleptokratije? Srbi čije su kosti ugrađene u ovo malo krša kraj mora koji svi toliko volimo? Kako je došlo do toga da nešto nenormalno postane normalno? Evo, etnički Alnabac je predsjednik Vlade i najvažnija ličnost u vladama već tri godine. Pozdravljam. Zašto da ne? Neka bude i Bošnjak. I, svakako, etnički Crnogorac. Evo, bio je, 30 godina. Zašto, pitam, ne može Srbin? A, pitam se, što još više zabrinjava, kako su neki Srbi prihvatili da ni protokolarnu funkciju u Crnoj Gori ne može da obavlja Srbin (ne)svjesno se stavljajući OPET u položaj građana/naroda nižeg reda. Ovdje postoji izreka „Dobro je to“ koja može svašta da znači. Nije dobro kad „dobro je to“ znači da su svi (ideološki, etnički, rodno, kako god hoćete) dobri za najviše državne funkcije osim, pogađate, Srbi. I ako je, „dobro je to“ sad, u budućnosti će i te kako da košta. Presedani se teško ruše. Čak i kad nigdje nisu zapisani.
Uz ovu mantru u kojoj se gradi nekakva ne baš sasvim prirodna koalicija „centra“ uz obilatu pomoć medijskih mogula (ok, mini-mogula za naše uslove) i mantru da je DF (čitajte slobodno Srbi) jednak DPS lopovima, neki kažu i ubicama, kratko rečeno mafiji, pokušavaju se JOŠ jednom isključiti Srbi iz izvršne vlasti. To je projekat na kojem se intenzivno radi i, sumnjam da su do tog projekta došli duboko posvađani predstavnici partija…Znate to su bila saopštenja koja su „sjekla u meso“, to bogami ni političar ne bi oprostio –a znamo da političari (moraju da) imaju jak želudac –bez malo „podsticaja“ odnekud drugo.
To možda ne bi bilo ni tako strašno da novonastali „centar“ nije naprečac pokupio ne samo glasače, već, nažalost (makar takve informacije stižu sa lokala) i funkcionere DPS-a koji promijeniše ćurak. Postavlja se onda, sasvim legitimno, pitanje, da li će se sa kadro(vi)m(a) DPS promijeniti nešto u sistemu, osim kozmetički? Ne govorim, da se razumijemo, o spoljnoj politici. Kao članica NATO, teško da možemo da mijenjamo spoljnopolitički kurs. Nije tajna da su, neka to režimski istoričari nazovu i „iracionalnom rusofilijom“ veliki broj makar mojih sunarodnika, Srba, rusofilno orijentisan. Neko bi rekao da to ima veze i sa amanetom Sv. Petra Cetinjskog i zavještanjem blaženopočivšeg Mitropolita koje mnogi doživljavaju kao „ličnu imovinu“ i nepristojno „mašu“ tim zavještanjem kad god naprave politički kiks. Da je Mitropolit Amfilohije živ…znate li koliko sam puta čula tu rečenicu…Ono što je opasno jeste što je svako čita kako mu drago i kako njemu odgovara. A, makar je blaženopočivši bio jasan. Nije ostavljao mjesta tumačenjima kada su najvažnije stvari u pitanju. Da je tako, zar bi izlagao život opasnosti opajajući grobove kosmetskih mučenika? Sve ovo stvara priličnu kognitivnu disonancu među biračima koju političari, naravno, koriste najbolje što umiju: „Ekonomija, anti-korupcija, vladavina prava“. Pomaci na sva tru polja su prilično upitni. Nema proizvodnje, gdje su obećane investicije? Prelivamo iz jedne „pregradice“ u drugu i onda se hvalimo kako je to super. A kredit dođe na naplatu. Dođe i prazna „pregradica“. I, naravno, kamata. Sad nam je nad glavom i „mač“ MMF. Neki tvrde da „mora“ kad-tad, neki da će da „osmisle“ da ne bude moralo. Ali kad se izaberu. Samo investitora i proizvodnje nigdje. Visokoparni anglicizovani nazivi za nove tehnologije, demagogija, populizam. To će sigurno „raditi“ neko vrijeme, ali će doći na naplatu. Građanima.
Jedna od dobrih stvari jeste otvorenost novoizabranog predsjednika Milatovića za dijalog. A jedna od jako loših – činjenica da ni nakon tri godine država nije u stanju da obezbijedi inauguraciju tamo gdje je uvijek bila – na Cetinju. Kako ga poznajem lično, i iako smo mnogo puta imali i konstruktivna neslaganja, vjerujem da jako brzo uči i da može da bude poveznica između svih snaga koje su i njemu i Crnoj Gori donijele pobjedu. Ne osuđujem ga zbog izjava koje mene, kao Srpkinju, a i mnoge moje sunarodnike povređuju. Nažalost, situacija „na terenu“ je takva da se predsjedniku jedne suverene države odmah traži dokaz „pravovjernosti“ određenoj agendi da ne bi odmah na početku bio suspendovan i spotican. Malo boli što svaki portal, pa i opskurni i otvoreno srbomrzački daje sebi „za pravo“ da propituje legitimno izabranog predsjednika jedne države.
No, ako na spoljnom planu ne možemo mnogo u uslovima koje nam je ostavio DPS u zaostavštinu, bogami, i te kako možemo na unutrašnjem. I to očekujem od Milatovića. I ne samo ja.
Planirate li da se vratite u politiku?
– Da bih napravila balans u odnosu na predugačak odgovor na prvo pitanje, odgovoriću kratko: DA. Ne ostavlja mi se izbor.
Kako gledate na period kada ste obavljali dužnost ministra prosvjete, nauke, kulture i sporta u Vladi Crne Gore?
– Nadam se da odgovor na ovo pitanje neće biti dug kao na prvo, mada zaslužuje. Smatrala sam svojom patriotskom dužnošću (ne kao Srpkinja, već kao građanka devastirane, podijeljene, unesrećene Crne Gore) da dam svoj doprinos. Nije da nisam znala kako će biti. I tu čestitam sebi na hrabrosti. I ljudima koji su bili oko mene, i ostali. Časni ljudi, raznih vjera, nacija, ideologija. Malo ih je, ali dovoljno da budu pomenuti kao svijetao primjer moguće saradnje, u gotovo pa nemogućim uslovima. MPNKS je funkcionisalo mnogo bolje nego što sada funkcionišu pojedinačni resori, ali postoji jak lobi u crnogorskom medijskom mikro-svijetu koji, prosto, nije dopustio da se rezultati vide. Da se prezentuju. Na dnevnom, ili na nivou sata, izlazili su članci, analize, kritike, naručene ankete, raznorazni opskurni predstavnici kvazi-nevladinog sektora, odjednom „okuraženi“ da batinaju vlast koju su 30 godina samo ponekad malčice, stidljivo, „povukli za zuluf“. MPNKS je uradilo mnogo toga. Oslobodilo je školstvo partijskih vojnika, a time i 12000 glasača (to DPS množi sa 4) da glasaju kako žele. Ne kako ja želim. Ili moja vlada. Ili Srbi. Kako oni žele. Ja vjerujem da je to doprinijelo pobjedama na lokalnim izborima koji su bili „predukus“ kraha Đukanovića. Znate, oni njihovi „rezervoari“, „džepovi“ ili kako ih već zovu – e, jedan takav, najveći, bila je prosvjeta. Smatram da će moralno uništavanje generacija prosvetara još dugo imati za posljedicu probleme u školstvu. Gledala sam tužne, bizarne spiskove „+ ona je naša, – nemoj je pitati, h – ne znam, nezgodna je za komunikaciju“, „+ sigurno nas glasa“. Oni su bili u posjedu smijenjenih direktora. Pošto su predvođeni DPS advokatom, a potpomognuti zaštitnicom imovinsko-pravnih interesa i njenim stajanjem na stranu onih koji su prekršili zakon u još uvijek „netaknutom“ pravosudnom sistemu, jednom od stubova bivšeg režima, neki direktori dobili sporove od mene se (pretpostavljam zašto i s kojih adresa dirigovano) traži „regresivna“ naplata još uvijek neizračunatih (i ne mojom krivicom akumuliranih) troškova. Od mene lično, ne od ministarstva ili države što je pravni nonsens, ali odlična anti-reklama ukoliko se politički angažujem. Istovremeno se nikakva regresivna naplata ne traži bivšim DPS ministrima unutrašnjih poslova, ili odbrane, ili zdravlja gdje su cifre koje su tužitelji dobili basnoslovne. Da ne pominjemo višemilionski spor koji je od države dobio brat odlazećeg predsjednika. Kao i još nekim akcijama i ovom hajkom koju već tri godine neprestano vode protiv mene, želi se skrajnuti, oblatiti, učiniti „ekvivalentnim“ imenima s Forbsove liste i još nekih lista, i neko ko je svega godinu dana, časno, uz gomilu bizarnih i banalnih opstrukcija vršio vlast.
Imam osjećaj da je moj glas u mejnstrim medijima u CG odavno „ugušen“. Ne kao ženski glas. Kao srpski glas. Kao srpski glas koji udara u temelje nečije mantre da su Srbi neobrazovani, zatucani, šovinisti…da Srbi ne mogu i ne umiju da učestvuju u crnogorskoj vlasti. Jer ne žele dobro Crnoj Gori. Ima li većeg nonsensa? Za sve one koji su išta iz istorije pročitali.
Zahvalna sam vam na ovoj prilici da se taj glas čuje, a nadam se da će ih biti još.
Započeli smo izrade strategija, zakona, počeli konačno da na pravi način reagujemo na projekte EU koji se nude u oblasti nauke, napravili veliki pomak u regionalnom projektu centra za liječenje onkoloških pacijenata (veliki procenat izlječenja, mnogo manje nuspojava). Međutim, padom 42. Vlade sve je stalo, ne znam kuda je pošlo, ali vidim da ni jednu školu nisu u stanju da izgrade. Bojim se da je sav projektovani uspjeh ove vlade u promociji stranaka koje je čine. Zato im se ne ide na izbore. Mislim da su ministri 42. vlade makar dostojanstveno napustili vlast. Što se za naše nasljednike ne može reći.
Ova Srpkinja i njen tim dostojanstveno su predstavljali Crni Goru u inostranstvu. Nažalost, nekome nije odgovaralo da se to medijski predstavi onakvim kakvo je bilo. Vjerujem da će, ipak, sve doći na svoje i da će „sve zvjerke pokazati svoj trag“. Potonjih par mjeseci je pokazalo da neke ljude samo treba pustiti da govore. Svakako bih imala štošta reći i o tim ljudima, a moguće i da hoću ukoliko procijenim da je interes građana ugroženim nezdravim ambicijama koje ne prezaju od upotrebe laži i licemjerja. Nije mi prvi put da svjedočim tome.
Izjašnjavali ste se kao „srpski nacionalista“ i zbog toga ste bili na meti kritika. Kako to komentarišete i da li se kajete zbog Vaših izjava?
– U vrijeme, slobodno mogu reći tihog apartjehda nad mojim narodom, imala sam jednu komunikaciju s neistomišljenikom, u stvari, više isprepadanim građaninom. I to sam objavila kao „pričicu“ na FB. Nije problem, zašto bi bio, u ovoj definiciji mene. Problem je u tome što je sagovornik svako javno izjašnjenje da si Srbin tumačio kao nacionalizam. A to je posljedica 15-20 godina ispiranja mozga i predstavljanja Srba i Srpstva kao nečeg neprijateljskog, a ne nečeg duboko ukorijenjenog u samom biću ove države. Da prevedem – nacionalista si ako kažeš da si Srbin. Eto, ja sam takav nacionalista. Riječ „rodoljub“ zvuči lijepo. I posve je srpska. Sebe bih radije definisala kao nekoga ko voli svoj narod i ne mrzi druge narode.. U to su se mnogi uvjerili lično. Mala je Crna Gora.
Umalo da zaboravim drugi dio pitanja. Da li se kajem? Da li se kajem što sam stvari nazvala pravim imenom – ne. Da li je moglo s više diplomatije – jeste. Ali to se uči. I ubuduće ću nastaviti da nazivam stvari pravim imenom, možda ću parafrazirati, koristiti eufemizme, ali, sigurno, neću lagati da bi mi „skočio rejting“. Neću jedan dan da se predstavljam kao podržavalac neoliberalnog bankarstva, a drugi da glumim socijalistu. Nevaspitano je. U najmanju ruku. Kad neko nema „moralni kompas“ on može da kaže danas jedno, sutra drugo. I jeste i nije. Malo jeste, malo i nije. Jeste bio, nije bio. Ima, pa možda i nema. Catch-all taktika je kratkoročna. Savjest, ako je imaš, stalno je s tobom. Ako nemaš, pa, taktika „mjerenja pulsa naroda“ i prilagođavanja politike bez bilo kakve jasne strategije, narodski rečeno: „dajmo im što žele da čuju“ prolazi kratkoročno. Osim ako stvoriš cio mehanizam, sistem – hobotnicu, a mislim da nakon M.Đ. to nikome neće uspjeti. Ovo nisu devedesete, svijet se rapidno mijenja.
Kako je biti Vesna Bratić?
– Neki dan mi je prijatelj iz Australije, profesor filma, pisac, erudita, kakvih Srbi imaju malo i kakvi su im kao hljeb nasušni potrebni, rekao da je njegov sin Luka nakon jednog razgovora sa mnom rekao: „Super je Vesna Bratić“. Ja kažem: „Borise, pobogu, pa Luka me zna, zašto ne samo Vesna…
Zvuči čudno…kad Vas zovu imenom i prezimenom, čak i oni koji Vas poznaju. To u neku ruku znači da više „ne pripadate“ samo sebi.
Privatno, biti Vesna Bratić je kao da je neko režirao film po Kafkinom Procesu, a Vesna je Jozef K. Optimista sam i nadam se da kraj neće biti isti. Ali i ako bude. Bez potrebe za prejakim poređenjima, pade mi na pamet, naravno, na mnogo manjoj skali, ona jedna Berčekova rečenica iz dobro poznate serije.
pogled.me