Episkop budimljansko-nikšićki Metodije uputio je Vaskršnju poruku vjernicima povodom najradosnijeg hrišćanskog praznika.
“HRISTOS VASKRSE!
Draga braćo i sestre u Hristu,
„Što tražite živoga meću mrtvima? Nije ovdje, nego ustade;” (Jev. po Luki, 24, 5)
To su pitanje čule žene „u prvi dan sedmice“ kada dođoše s miomirisima na grob „rano, dok još bješe mrak“ (Jev. po Jov, 20,1), u praskozorje. Bijaše to vrijeme pred izlazak sunca, još većma mrak i opšta tama, dok tiha nada novog Dana dobuje i raste do gromoglasnog pucanja kamena navaljenog na vrata groba koja se čuje više od dvije hiljade godina do današnjega dana. Upravo riječ „praskozorje” izabrana je za najljepšu srpsku riječ i označava vrijeme pred izlazak sunca noseći u sebi nagovještaj Novog dana i novog početka, vječnog života i nade, pucanje mrtve ljuske pod kojom se život ispilio. Povratak je to i pobjeda svjetlosti nad mrakom svijeta i sunovratom duha, pobjeda Boga i čovjeka koja nas vodi izlasku Vječnog novog dana koji se u nama rađa i mi u NJemu.
Pored praskozorja, među riječima koja su djeca birala za najljepšu srpsku riječ su i ljubav, porodica, majka, blagodat, Kosovo, preumljenje, ali i domovina, jer kako kažu, zbog te riječi više vole sebe iznutra.
Sva djeca, „jer takvih je Carstvo nebesko“, prirodno i po svome čistom srcu umiju da svjedoče istinu i vrijednosti. Blaženi su čisti srcem koji jasno razlikuju smisao od besmisla, živo od neživog, dobro od zla, neprolazno od prolaznog, birajući lijepo, osjećajući čisto, žudeći svijetlo, vjerujući vječno. Budimo kao djeca i bdijmo nad svojom savješću poput anđela koji su u praskozorje dočekali mironosice i blagovjestili: „Što tražite živoga meću mrtvima? Nije ovdje, nego ustade“.
Zašto mi odrasli ne umijemo da budemo kao djeca i uporno tražimo živoga među mrtvima? Zašto se zatvaramo u grobove bez nade, grobove iluzija, grobove praznih obećanja, u bespuća mržnje, nasilja, egoizma, laži i zla. Zašto kada iza njih uvijek i nanovo ostaje samo pustoš, smrt, praznina – razvalina života, svijeta i čovjeka. Zašto bivamo opijeni i zavedeni zemaljskim silama i stvarima ovoga svijeta, zašto zaboravljamo na Boga i bližnje, zašto svoje nade polažemo u svjetovne ispraznosti i zaboravljamo da „volimo sebe iznutra“, kako nam vele djeca. Tada nam Božja riječ prošapće u praskozorje: “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Bog nije stvorio prazninu i besmisao. Zašto, onda, neumorno lutamo i tražimo blago na deponiji iluzija? To nam ne može donijeti radost, mir, niti život.
To nas sveto prizvanje kao žalac u meso može i mora prenuti i probuditi iz bunila i tavorenja u pomrčini nas samih, oteti nas onome što je bilo juče, a koje je grob. U tom hladnom i izgubljenom „juče“ sahranili smo Hrista i tamo smo ostavili NJegov grob, grob Crkve, grob istine i pravde. Zato iziđimo danas iz misaonih svjetova, ustanimo iz mrtvih i budimo prisutni i svjesni, stražimo nad sobom, budimo živi da uđemo u vaskrsenje koje je za žive. Jer, danas je vječno vaskrsenje prema kom nas upravlja i vodi Duh Sveti darujući nam punu slobodu uz naše puno pristajanje i povjerenje da ljubav Božija pronalazi rješenja za svaku ljudsku patnju i izlaz iz svake čovjekove krize.
Draga braćo i sestre, uhvatite se matice života, ondje gdje je život najzdraviji i najbistriji, ondje gdje je Bog Stvaralac kao rijeka Koja buja, kao njiva Koja plodi i množi bogatstvom života nepreglednih i nebrojenih, neponovljivih oblika. Uhvatite se onoga Koji je životodavac i živototvorac, nosilac snage koja i u ništavilu stvara, Koja pustoš oživljava, Koja tamu osvjetljava. Uzmite i primite Tijela i Krvi Vaskrslog i kroz vas će u sreteniju s Hristom začeti se novi život u svjetlosti sveistinitih Hristovih riječi kada svijet i sva dobra zemaljska zadobijaju neprolazni besmrtni smisao.
Neka nam Hristov prazan grob vazda okrijepi nadu i pozlati vjeru u ljubav Božiju koja daje konačni i potpuni smisao našem postojanju. Hristos nije u grobu, on je Vaskrsao! On je Živi Bog, Onaj koji uvijek obnavlja svoje tijelo koje je Crkva i bdije nad njom na putu koji vodi k NJemu.
Svako ponaosob neka odvali kamen sa groba svog života i ustane među žive i Božije. Uspokojimo nemirne, utješimo nesretne, pružimo ruku palome, posjetimo bolesne, nahranimo gladne. Čovjeku je sve što ima darovano dobrotom Božjom, a otuđenje od Boga i Božjih dobara put je samouništenja i smrti čovjeka i svijeta. Molimo vaskrslog Gospoda da i u nama vaskrsne ljudski lik prvobitne čovjekove prirode, često zamagljen i povređen brojnim manama i porocima. Svekoliko Hrišćanstvo, u suštini, jeste opit vjere, koji se ponavlja svagda iznova, kao prvi put.
Ištite, braćo i sestre, najprije carstvo Božje i pravdu njegovu i sve će vam se dati. Pomozimo razorenom svijetu, podjeljenom društvu, pomozimo bližnjem i samima sebi, uspostavimo ponovo život, prizovimo mir u sebi kroz ovaploćivanje vjere u bogosluženjima, u bratskoj ljubavi i jedinstvu okrenuti jedni drugima, sabrani pod okriljem svoje Crkve, dostojno svjedočeći ko smo i kojoj vjeri i kojem rodu pripadamo.
Trebamo biti svjesni da je Hristos živ i da je danas prisutan u svijetu i ne smijemo se sebično zatvoriti u sebe i lično samozadovoljstvo. Zato ponovimo angelsku poruku nad praznim grobom: „Ne tražite živoga među mrtvima!“. Neka nam se ureže u srce i pamet, iziđimo iz mraka i tmine u praskozorje Radosnog dana, napustimo prostore žalosti i otvorimo se spoznaji nade koja je kadra da uklanja kamenje sa grobova i koja donosi život drugima.
Draga djeco, draga braćo i sestre, obasjani vječnom svjetlošću Hrista Boga proslavimo NJegovo Vasrksenje i u NJemu nadu na vaskrsenje mrtvih i život vječni, pozdravljajući se sveradosnim pozdravom:
Hristos vaskrse! Vaistinu vaskrse!”, zaključuje se u poruci.