Ako se dobro sjećamo političke atmosfere nakon izbora 30. avgusta 2020. godine, teško je zaboraviti koliko se iz redova tadašnjeg Demokratskog fronta, a posebno Nove srpske demokratije, govorilo o očuvanju izborne volje i opasnosti da se ona iznevjeri.
Posebno su bile sporne izjave tadašnjeg mandatara Zdravka Krivokapića o odnosu nove vlasti prema Srbiji.
Krivokapić je, s jedne strane, govorio da Crna Gora mora imati najbolje moguće odnose sa Srbijom i da su to dvije bliske i bratske zemlje. S druge strane, vrlo rano je počeo da insistira na tome da Beograd nije njegov mentor, da odluke o Crnoj Gori treba donositi u Crnoj Gori i da nova vlast neće dozvoliti da Srbija određuje njen politički kurs.
Godinu i nešto kasnije, u intervjuu za „Vijesti“, otišao je korak dalje:
„Moja Crna Gora mi je važnija, taj kamen cucki mi je miliji od ne znam koliko rala zemlje u Šumadiji.“
Upravo zbog takvih izjava, ali i političkog kursa koji je uslijedio, Krivokapić je od velikog dijela ljudi koji su 30. avgusta 2020. glasali za promjene doživljavan kao čovjek koji se udaljio od politike koju je narod očekivao.
A onda dolazimo do današnjeg trenutka.
Andrija Mandić, čovjek koji je godinama bio jedan od najglasnijih kritičara takvog pristupa, danas sa pozicije vlasti izgovara rečenice koje po političkom sadržaju sve više podsjećaju na ono što je nekada govorio Krivokapić.
Na Fundini je poručio:
„Odluke o Crnoj Gori donosiće se ovdje, kao što su se uvijek donosile.“
I još:
„Niko nema pravo da ovdašnjim Srbima mjeri srpstvo, da ga ovjerava ili poništava, da nam propisuje koliko moramo voljeti svoju zemlju i svoj narod, s kim smijemo razgovarati i kakav put moramo birati. Mi smo slobodan narod i slobodni građani Crne Gore.“
Na prvi pogled, ovo može zvučati kao normalna i opravdana poruka o državnoj samostalnosti.
Ali upravo tu se otvara suštinsko pitanje.
Šta se to dešava sa predstavnicima srpskog naroda u Crnoj Gori kada uđu u vlast kao Srbi i onda počnu da preuzimaju retoriku i političke stavove onih koje su do juče optuživali da su izdali srpsku narodnu volju?
Jer ono što je 2020. godine bilo predstavljano kao opasnost, insistiranje da se odluke o Crnoj Gori donose u Crnoj Gori i naglašavanje posebnosti crnogorskog političkog interesa u odnosu na Beograd, danas sve više postaje dio političkog jezika srpskih predstavnika u vlasti.
Neko će na ovo s pravom reći: „Pa šta je tu sporno? Zar Crna Gora ne treba sama da donosi odluke? Zar Srbija treba da joj uređuje unutrašnju politiku?“
Naravno da ne treba.
Ali tu se upravo i pravi zamjena teza.
Ne govorimo o tome da Srbija treba da odlučuje ko će biti vlast u Podgorici, kakvu će ekonomsku politiku voditi Crna Gora ili ko će biti njen premijer.
Govorimo o nečemu drugom, o položaju srpskog naroda u Crnoj Gori.
O jeziku.
O pismu.
O Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
O kulturnom i nacionalnom identitetu.
O pitanjima koja nisu samo stvar dnevne politike, već pitanja prava jednog naroda.
I ako predstavnici srpskog naroda u Crnoj Gori preuzimaju vlast uz podršku ljudi koji su od njih očekivali da štite upravo te interese, onda je sasvim legitimno očekivati da upravo ta pitanja počnu konkretno da rješavaju.
Jer ako se od Srbije očekuje da poštuje suverenitet Crne Gore, a treba da ga poštuje, onda je isto tako razumno očekivati da predstavnici Srba u Crnoj Gori ne koriste taj suverenitet kao izgovor za ćutanje o položaju sopstvenog naroda.
Srbija, uostalom, ima i politički i ustavni interes da reaguje kada su ugrožena prava Srba van njenih granica. A ako se to dešava u neposrednom susjedstvu, na samom pragu Srbije, onda je teško očekivati da Beograd na to gleda kao da se dešava na drugom kraju svijeta.
Zato pitanje nije: „Zašto se Srbija miješa u Crnu Goru?“
Pravo pitanje je: „Gdje je granica između poštovanja suvereniteta Crne Gore i obaveze da se štite prava srpskog naroda u Crnoj Gori?“
I tu dolazimo do nečega što mnogo više zabrinjava.
Ako se srpstvo politički ističe dok se osvajaju glasovi, dok se vodi kampanja i dok od te politike postoji politička ili materijalna korist, a onda, nakon preuzimanja vlasti, isto to srpstvo postaje sve tiše kada dođe vrijeme da se konkretno riješe pitanja jezika, pisma, crkve i položaja srpskog naroda, onda javnost ima pravo da se zapita:
„Da li je to srpstvo bilo politički princip ili samo političko sredstvo?“
Jer srpstvo koje traje samo do izborne pobjede nije politika. To je kampanja.
I upravo tu dolazimo do Andrije Mandića.
Nije sporno pravo Mandića da kao predsjednik Skupštine Crne Gore brani državni suverenitet Crne Gore. Naprotiv. Sporno je nešto drugo: zašto ono što je nekada prepoznavano kao političko udaljavanje od Srbije danas, kada slične poruke dolaze iz njegovih usta, treba posmatrati drugačije?
Ako je Zdravku Krivokapiću zamjerano što je, nakon pobjede 30. avgusta, počeo da naglašava distancu od Beograda i da govori jezikom koji nije odgovarao očekivanjima velikog dijela njegovih birača, onda isti aršin mora da važi i za Mandića.
Posebno zato što Mandić na vlast nije došao kao političar bez jasnog nacionalnog predznaka. Godinama je dobijao povjerenje upravo kao jedan od najistaknutijih političkih predstavnika srpskog naroda u Crnoj Gori.
Zato pitanje danas nije da li Crna Gora treba sama da donosi svoje odluke. To niko ozbiljan ne spori.
Pitanje je mnogo konkretnije:
Šta su Srbi u Crnoj Gori dobili od vlasti onih koje su godinama birali upravo zato što su obećavali da će se boriti za njihova prava?
Gdje je srpski jezik?
Gdje je ravnopravnost ćirilice?
Gdje su konkretni rezultati u pitanjima nacionalnog, kulturnog i identitetskog položaja Srba?
I koliko još treba čekati da ono što je godinama bilo izborno obećanje postane državna politika?
To su pitanja na koja se ne može odgovoriti pričom o tome ko ima pravo da mjeri nečije srpstvo. Niko Mandiću ne treba da mjeri srpstvo. Rezultate politike koju vodi mjeriće sami birači.
I zato bi bilo pogrešno raspravu svesti na odnos Mandića prema Beogradu ili na pitanje da li je dovoljno blizak Srbiji.
Suština je u nečem drugom.
Da li politika koju danas vodi odgovara politici za koju su ga Srbi u Crnoj Gori godinama glasali?
Ako odgovara, rezultati bi morali da se vide.
Ako ne odgovara, onda javnost ima pravo da pita šta se promijenilo.
Mandić ili politika? Okolnosti ili principi? Opozicija ili vlast?
Jer ono što je juče proglašavano „izdajom narodne volje“ ne može danas postati „državnička odgovornost“ samo zato što su se promijenili ljudi u foteljama.
Isti aršin mora da važi za sve.
I za Zdravka Krivokapića juče.
I za Andriju Mandića danas.
A konačan sud o tome da li su obećanja preživjela ulazak u vlast neće dati ni Beograd, ni politički protivnici, ni mediji.
Daće ga oni čijim je glasovima ta vlast osvojena.
Poglde.me/Miroslav Zavidović
Bonus video:
Komentari (0)