Premijer Crne Gore Milojko Spajić odlučio je da preko društvene mreže X odgovori predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, a polemiku o odnosima Beograda i Podgorice veoma brzo prebacio je na Rusiju, Ukrajinu i srpski izvoz oružja.
„Crna Gora ne želi sukob sa Srbijom. Želimo dobrosusjedske odnose, ali i jasnu evropsku politiku koju, očigledno, gospodin Vučić ne želi da razumije.
A nije baš primjereno da sa njegove pozicije preuzima ulogu PR-a Rusije i drugima drži lekcije o principijelnosti.
Zato jedno jednostavno pitanje za predsjednika Vučića: kako to da je Srbija, prema dostupnim podacima, jedan od značajnijih izvora oružja i municije za Ukrajinu, dok Moskvi šalje jednu, a Evropi drugu poruku?
Mi u Crnoj Gori nemamo problem sa jasnim stavom. Imamo ga samo sa dvostrukim standardima“, napisao je Spajić.
Na Spajićevu prozivku Vučića reagovao je predsjednik Demokratske narodne partije Milan Knežević, koji je premijerovu objavu izvrgao ironiji, posebno ukazujući na njegov odnos prema Aljbinu Kurtiju i Andreju Plenkoviću.
„Neka si mu reka', imaš i kome. Da ti nije bilo njega sad bi po Sutomoru radio natalne karte i gleda u šolju ženama da im daš savjet što da piju za PMS. Ovako si sad premijer, imaš državu iza sebe, dva majbaha, tri mašana i avion za prskanje komaraca.
Samo sad pametno, nemoj da te ponese pa da nešto rečeš Kurtiju i Plenkoviću. A njemu reči vazda, samo drugi put neka ti napišu, ne može tvoja mudra glava sve da zapamti, velika je gužva tu, a semafori odavno ne rade. Neka si mu reka“, poručio je Knežević.
Spajić mijenja temu - od položaja Srba do Moskve i Kijeva
Međutim, upravo ovdje Spajić pravi zamjenu teza. Umjesto odgovora na suštinu Vučićevih poruka i pitanje položaja srpskog naroda u Crnoj Gori, premijer raspravu seli na Rusiju, Ukrajinu i izvoz oružja iz Srbije.
A Srbija nema samo politički i nacionalni interes da govori o položaju Srba u Crnoj Gori.
Ustav Republike Srbije, u članu 13, koji nosi naziv „Zaštita državljana i Srba u inostranstvu“, propisuje da Republika Srbija štiti prava i interese svojih državljana u inostranstvu, kao i da razvija i unapređuje odnose Srba koji žive u inostranstvu sa matičnom državom.
Još konkretniji je Zakon o dijaspori i Srbima u regionu, koji Crnu Goru izričito svrstava među države u kojima žive „Srbi u regionu“. Među ciljevima tog zakona nalaze se poboljšanje položaja pripadnika dijaspore i Srba u regionu, zaštita njihovih prava i interesa, kao i očuvanje i jačanje odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu. Zakon posebno govori i o očuvanju srpskog jezika, ćiriličkog pisma, kulturnog, etničkog, jezičkog i vjerskog identiteta.
Zato se Vučićevo reagovanje na pitanja koja se tiču Srba u Crnoj Gori ne može tek tako svesti na priču o miješanju Beograda u unutrašnje stvari druge države.
Jedno je poštovanje suvereniteta Crne Gore, a sasvim drugo legitimno pravo Srbije da govori o položaju srpskog naroda van svojih granica, posebno kada je riječ o neposrednom susjedstvu.
Spajić, međutim, odgovor na to traži u Moskvi i Kijevu. Time se ne odgovara na pitanje zbog čega Beograd reaguje, već se pokušava promijeniti tema.
Ako se odluke donose u Crnoj Gori - gdje su rezultati za Srbe?
A upravo tu dolazimo do još neugodnijeg pitanja za vlast u Podgorici.
Ako Spajić insistira na tome da Crna Gora vodi sopstvenu politiku i da se odluke o njoj donose u Crnoj Gori, to samo po sebi nije sporno. Naprotiv, tako i treba da bude.
Ali onda se mora postaviti pitanje: šta su oni koji danas u toj Crnoj Gori imaju vlast konkretno uradili za položaj srpskog naroda?
Jer političke promjene 30. avgusta 2020. godine u velikoj mjeri omogućili su upravo birači koji su godinama tražili promjenu odnosa države prema srpskom jeziku, ćirilici, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskom nacionalnom identitetu.
Gotovo šest godina kasnije, pitanja su i dalje tu.
Gdje je srpski jezik?
Gdje je puna ravnopravnost ćirilice?
Gdje su konkretni rezultati u popravljanju nacionalnog, kulturnog i identitetskog položaja Srba u Crnoj Gori?
I možda najvažnije: koliko još treba čekati da ono što je godinama bilo izborno obećanje postane državna politika?
Suverenitet ne može biti izgovor za ćutanje o pravima Srba
Tu se upravo vidi razlika između dvije stvari koje se uporno pokušavaju predstaviti kao jedna.
Niko ne traži da Srbija određuje ko će biti premijer Crne Gore, ko će sjedjeti u njenoj Vladi ili kakvu će ekonomsku politiku voditi Podgorica.
Ali položaj srpskog naroda, njegovog jezika, pisma, kulture i identiteta nije pitanje koje nestaje onog trenutka kada se izgovori riječ „suverenitet“.
Ako se od Srbije očekuje da poštuje suverenitet Crne Gore, a treba da ga poštuje, onda je isto tako razumno očekivati da politički predstavnici Srba u Crnoj Gori taj suverenitet ne koriste kao opravdanje za izostanak rezultata kada dođe vrijeme da se rješavaju pitanja zbog kojih su godinama dobijali glasove.
U tome je i suština problema koji Spajićeva priča o Rusiji, Ukrajini i izvozu oružja ne može da zamaskira.
Jer pitanje nije samo zašto Srbija reaguje.
Pitanje je i: šta su oni koji su zahvaljujući srpskim glasovima došli do vlasti uradili kada su konačno dobili mogućnost da mijenjaju stvari?
Ako su srpski jezik, ćirilica, SPC i položaj srpskog naroda bili ključne teme dok su se tražili glasovi, onda je legitimno očekivati da budu jednako važne i kada se vlast osvoji.
U suprotnom, ostaje pitanje koje će biti sve teže izbjegavati:
Da li je srpstvo bilo politički princip ili samo sredstvo do izborne pobjede?
Bonus video:
Komentari (0)