Zamjena teza Milojka Spajića: Dok proziva Vučića zbog Rusije, ko će odgovoriti gdje su prava Srba u Crnoj Gori?

Premijer Crne Gore Milojko Spajić odlučio je da na poruke predsjednika Srbije Aleksandra Vučića odgovori pričom o Rusiji, Ukrajini, izvozu oružja i navodnim dvostrukim standardima Beograda.

„Crna Gora ne želi sukob sa Srbijom. Želimo dobrosusjedske odnose, ali i jasnu evropsku politiku koju, očigledno, gospodin Vučić ne želi da razumije. A nije baš primjereno da sa njegove pozicije preuzima ulogu PR-a Rusije i drugima drži lekcije o principijelnosti“, poručio je Spajić.

Potom je postavio pitanje Vučiću kako je Srbija, prema njegovim tvrdnjama, jedan od značajnijih izvora oružja i municije za Ukrajinu, dok Moskvi šalje jednu, a Evropi drugu poruku, zaključujući da Crna Gora nema problem sa jasnim stavom, već sa „dvostrukim standardima“.

Međutim, upravo ovdje Spajić pravi zamjenu teza.

Umjesto odgovora na suštinu Vučićevih poruka i pitanje položaja srpskog naroda u Crnoj Gori, premijer raspravu seli na Rusiju, Ukrajinu i izvoz oružja iz Srbije.

A upravo je pitanje položaja Srba u Crnoj Gori ono na koje vlast u Podgorici godinama duguje konkretne odgovore. Beograd na taj položaj ukazuje, dok bi oni koji imaju vlast u Crnoj Gori trebalo da pokažu šta su učinili da ga poprave.

Srbija ima osnov da govori o Srbima van svojih granica

Pokušaj da se svako reagovanje Beograda na položaj Srba u Crnoj Gori predstavi kao miješanje u unutrašnje stvari druge države takođe zanemaruje pravni okvir same Srbije.

Ustav Republike Srbije, u članu 13, koji nosi naziv „Zaštita državljana i Srba u inostranstvu“, propisuje da Republika Srbija štiti prava i interese svojih državljana u inostranstvu, kao i da razvija i unapređuje odnose Srba koji žive u inostranstvu sa matičnom državom. Ustav Republike Srbije – Vlada Srbije

Još konkretniji je Zakon o dijaspori i Srbima u regionu. U njemu se Crna Gora izričito navodi među državama u kojima žive „Srbi u regionu“, dok se među ciljevima zakona navode poboljšanje njihovog položaja, zaštita prava i interesa, kao i očuvanje srpskog jezika, ćiriličkog pisma, kulturnog, etničkog, jezičkog i vjerskog identiteta. Zakon o dijaspori i Srbima u regionu

Zato je važno razdvojiti dvije stvari.

Jedno je suverenitet Crne Gore, koji Srbija treba da poštuje. Beograd ne treba da određuje ko će biti premijer u Podgorici, ko će činiti Vladu Crne Gore niti kakvu će ekonomsku politiku država voditi.

Ali nešto sasvim drugo jeste legitimni interes Srbije da govori o položaju srpskog naroda van svojih granica, naročito kada je riječ o neposrednom susjedstvu i pitanjima nacionalnog, kulturnog, jezičkog i vjerskog identiteta.

Spajić, međutim, odgovor na to traži u Moskvi i Kijevu. Time se ne odgovara na pitanje zbog čega Beograd reaguje, već se tema premješta na potpuno drugi teren.

Ako se sve odlučuje u Crnoj Gori - šta je vlast uradila za Srbe?

I upravo tu dolazimo do pitanja koje je za vlast u Podgorici mnogo neprijatnije od polemike sa Aleksandrom Vučićem.

Ako se odluke o Crnoj Gori donose u Crnoj Gori , a naravno da treba da se donose: šta su onda oni koji danas imaju vlast u Crnoj Gori uradili za prava srpskog naroda?

Političke promjene 30. avgusta 2020. godine teško bi bile moguće bez ogromne podrške srpskog biračkog tijela.

Ti ljudi nijesu glasali samo da bi se promijenila imena ministara, premijera i predsjednika državnih institucija. Godinama su im obećavane promjene u oblastima koje se direktno tiču njihovog identiteta i položaja u državi.

Prošlo je gotovo šest godina od 30. avgusta.

Poslije gotovo šest godina, više nije dovoljno ponavljati ista obećanja... vrijeme je da se vidi šta je od njih zaista ostvareno.

Gdje je srpski jezik?

Gdje je puna ravnopravnost ćirilice?

Gdje je obećano poboljšanje odnosa sa Srbijom?

Gdje su konkretni rezultati u popravljanju nacionalnog, kulturnog i identitetskog položaja Srba u Crnoj Gori?

I šta su od svega što im je obećavano dobili birači koji su decenijama upravo zbog tih pitanja podržavali političke predstavnike koji danas imaju vlast, funkcije i mogućnost da nešto konkretno promijene?

Od „ugroženog srpstva“ do državnih fotelja

Upravo tu počinje odgovornost i političkih predstavnika Srba u Crnoj Gori.

Nije dovoljno pozivati se na srpstvo, srpski jezik, ćirilicu, Srpsku pravoslavnu crkvu i bliske odnose sa Srbijom onda kada se traže glasovi, a kada se dođe na vlast objašnjavati da za rješavanje tih pitanja još nije vrijeme ili da postoje važniji državni prioriteti.

Jer ako su ta pitanja bila dovoljno važna da se na njima godinama grade političke karijere, onda moraju biti dovoljno važna i kada se dobiju poluge vlasti.

U suprotnom se neizbježno postavlja pitanje: da li je srpstvo bilo politički princip ili političko sredstvo?

Srpstvo koje traje samo do izborne pobjede nije politika, to je kampanja.

Spajić može da pita Vučića, ali odgovore duguje i građanima Crne Gore

Milojko Spajić svakako ima pravo da polemiše sa Aleksandrom Vučićem, da kritikuje politiku Srbije prema Rusiji ili da postavlja pitanja o izvozu oružja.

Ali nijedno od tih pitanja ne daje odgovor na ono što se tiče same Crne Gore.

Ako Podgorica poručuje Beogradu da se ne bavi njenim unutrašnjim pitanjima, onda je logičan odgovor: u redu, riješite ih vi.

Riješite pitanje srpskog jezika.

Obezbijedite stvarnu ravnopravnost ćirilice.

Pokažite konkretne rezultate kada je riječ o nacionalnom, kulturnom i identitetskom položaju Srba.

Jer poslije gotovo šest godina od istorijskih izbora 30. avgusta 2020., sve je teže odgovornost za neispunjena obećanja tražiti u Beogradu, Moskvi, Briselu ili bilo gdje drugo.

Ako se odluke o Crnoj Gori donose u Crnoj Gori, onda se upravo u Podgorici mora tražiti i odgovor na pitanje – gdje su prava Srba zbog kojih je veliki dio naroda glasao za promjene 30. avgusta?

Pogled.me

Bonus video: