Možda jedan od najzanimljivijih fenomena današnje političke scene u Srbiji nije pitanje šta je Aleksandar Vučić uradio ili nije uradio, već kako se svaki njegov potez doživljava u jednom dijelu javnosti.
Upravo odatle dolazi izraz „mozgovi u blokadi“ - sintagma koja opisuje fenomen u kojem kod dijela najtvrđih protivnika vlasti odnos prema Vučiću postaje osnovni filter kroz koji posmatraju i tumače gotovo svaki događaj.
Njihova logika, uprošćeno, izgleda ovako: šta god Vučić da uradi - ne valja.
Ako nešto ne uradi - kriv je što nije uradio.
Ako uradi - onda se postavlja pitanje zašto je uradio baš sada, koliko je koštalo, šta se iza toga krije i kakvu političku korist pokušava da izvuče.
Tako se politička rasprava sa činjenica veoma lako seli na teren percepcije.
A percepciju je, za razliku od činjenice, gotovo nemoguće izmjeriti.
Ono što se može vidjeti i izmjeriti
Može se provjeriti koliko je kilometara auto-puteva i brzih saobraćajnica izgrađeno, koliko su rasle plate, koliko je fabrika otvoreno, bolnica i škola obnovljeno i koliko je ulagano u Vojsku Srbije.
Prema podacima Ministarstva građevinarstva iz oktobra 2024. godine, Srbija je od 2012. do tada izgradila 468 kilometara auto-puteva i brzih saobraćajnica. U tom trenutku Ministarstvo je navodilo da se gradi još 643 kilometra.
Tu je i Beograd na vodi, projekat koji je potpuno izmijenio izgled nekadašnjeg industrijskog dijela savskog priobalja i na prostoru Savskog amfiteatra stvorio novi gradski kompleks. Projekat je pokrenut dok je Vučić bio predsjednik Vlade Srbije.
Ali priča o rezultatima ne završava se samo na putevima, prugama, zgradama i ekonomskim pokazateljima.
Tokom ovog perioda snažno je insistirano i na kulturi sjećanja, istorijskom pamćenju i nacionalnom identitetu.
Na Savskom trgu podignut je monumentalni spomenik Stefanu Nemanji, jednom od utemeljivača srednjovjekovne srpske države. Prilikom njegovog otkrivanja Vučić je govorio upravo o korijenima, identitetu i potrebi da se, uz izgradnju puteva, pruga, bolnica i škola, vrati vjera u snagu srpske države.
Tu su i srpske trobojke na visokim jarbolima, sve izraženije obilježavanje nacionalnih praznika i važnih istorijskih datuma, spomenici ličnostima iz srpske istorije, obnova Hilandara i ulaganja u ustanove kulture.
Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave uveden je upravo kao praznik koji u prvi plan stavlja zajedništvo, nacionalne simbole, kulturu, tradiciju i identitet srpskog naroda.
Posebno mjesto zauzima Hram Svetog Save, čije je završavanje i oslikavanje godinama podržavala država, a Vlada Srbije je i 2026. obezbijedila sredstva za završne radove.
Sve to pripada politici koja nije bila usmjerena samo na ekonomsku i infrastrukturnu izgradnju, već je kao jedan od svojih ciljeva isticala jačanje nacionalne svijesti, istorijskog pamćenja i osjećaja pripadnosti.
O svakom od tih projekata može se raspravljati. Može se pitati koliko je nešto koštalo, da li je moglo jeftinije, da li su prioriteti mogli biti drugačiji i da li je neki projekat mogao biti bolje izveden.
Ali jedno je kritikovati ono što je urađeno, a sasvim drugo ponašati se kao da urađeno ne postoji.
Ista stvar - dvije potpuno različite slike
Ako se otvori auto-put - jedni vide novu saobraćajnicu, drugi propagandu.
Ako porastu plate - jedni vide napredak, drugi će govoriti samo o rastu cijena.
Ako se izgradi Beograd na vodi - jedni vide potpuno preuređen dio prijestonice, drugi će govoriti o cijeni i načinu realizacije projekta.
Ako se podigne spomenik Stefanu Nemanji ili srpska trobojka na visokom jarbolu - jedni u tome vide vraćanje nacionalnog samopouzdanja i istorijskog identiteta, dok će drugi tražiti razlog zbog kojeg je i to problem.
Ako Srbija nabavi novo naoružanje - za jedne je to jačanje države, za druge predstava vlasti.
Ako predsjednik Srbije razgovara sa najmoćnijim svjetskim liderima - jedni u tome vide međunarodni značaj zemlje, drugi fotografisanje i politički marketing.
I tu dolazimo do suštine.
Činjenica i percepcija nisu isto.
Činjenica se može provjeriti. Percepcija je način na koji čovjek tu činjenicu tumači.
A kada se između njih postavi snažna politička emocija, ista stvar može da proizvede dvije potpuno različite slike Srbije.
Kad je Vučić unaprijed kriv
Ne znači, naravno, da je svaka kritika Vučića posljedica takvog odnosa prema njemu. Postoje ljudi koji se sa njegovom politikom ne slažu, koji imaju konkretne zamjerke na rad vlasti i koji svoje stavove obrazlažu činjenicama.
Problem nastaje onda kada lični odnos prema Vučiću postane važniji od onoga što se zaista dogodilo.
Kada više nije važno šta je urađeno, nego ko je to uradio.
Kada nije važno šta pokazuje podatak, nego ko ga izgovara.
Kada se u svakom projektu prvo traži mana, a tek onda gleda šta je zapravo napravljeno.
Jer ako je za sve unaprijed kriv Vučić, onda činjenice teško mogu bilo šta da promijene. Šta god da se uradi, uvijek će se pronaći razlog da ne valja - upravo zato što je uradio Vučić.
I upravo tu počinje problem percepcije.
Kilometri auto-puta neće nestati zato što neko ne voli Vučića. Beograd na vodi neće nestati sa obale Save. Spomenik Stefanu Nemanji neće nestati sa Savskog trga, niti će Hram Svetog Save biti manje završen zbog nečijeg političkog stava.
O svemu tome može da se raspravlja - o cijeni, prioritetima, načinu realizacije i političkom značaju. To i jeste legitimna politička rasprava.
Ali činjenice ostaju činjenice.
I možda upravo tu leži suština fenomena „mozgova u blokadi“ - činjenice više ne oblikuju mišljenje o Vučiću, već unaprijed formirano mišljenje o Vučiću određuje kako će se svaka činjenica tumačiti.
Bonus video:
Komentari (0)