Dok je studirala istoriju umjetnosti na Univerzitetu u Okijami, Japanka Saći Šimada učila je i o vizantijskoj umjetnosti i zavoljela srpsku srednjovjekovnu. Kasnije, na master-studijama, dobila je stipendiju od jugoslovenske vlade i tri godine provela u Beogradu. Od tada se vanredna profesorka Ženskog univerziteta "Ćisen" u Tokiju mnogo puta vraćala u Srbiju.

Živjela je sa monahinjama i učestvovala u obnovi nekoliko naših manastira. Zaslužna je i za oživljavanje fresaka u Đurđevim stupovima kod Novog Pazara, u kapeli kralja Dragutina, dijelu svjetske kulturne baštine pod zaštitom Uneska.

[caption id="attachment_128327" align="alignnone" width="300"] Foto: N. Kočović[/caption]

Iako je sada u Tokiju, na društvenim mrežama još je u našoj zemlji. U objavama govori o ljepotama Srbije. O srpskoj srednjovjekovnoj umjetnosti piše članke za japanske medije. A, napisala je knjigu o kulturnoj baštini Srbije na japanskom, koju treba da objavi.

- Japanci malo znaju o Srbiji, a još manje o srpskim manastirima - kaže Šimada za "Novosti".

- Zato se trudim da im što živopisnije prenesem iskustvo. Pokušavam da im dočaram ljepotu arhitektonskih zdanja, crkava i manastira. Najviše pišem o srednjovjekovnim freskama i ljubaznim ljudima. Čitaoci mi se često javljaju, naročito oni koji odluče da obiđu srpske manastire i dožive njihovu ljepotu.

Učestvovala u konzervaciji fresaka u nekoliko svetinja


Ljubav prema srpskoj umjetnosti prenio joj je profesor i mentor Mićitaka Suzuki. On je mnogo puta bio u Jugoslaviji, a na Hilandaru je dobio ime Sava.

- Srpsko srednjovjekovno kraljevstvo je bilo između Zapadnog rimskog carstva i Vizantije. Od stapanja ovih dviju kultura ostale su zanimljive građevine i umjetnička djela - kaže Šimada, koja je po povratku u Japan upisala doktorske studije.

SAKUPILA DONACIJU OD 50.000 EVRA


Šimada je pomogla u prikupljanju novca za obnavljanje srpskog nasleđa. Napisala je tekstove o Đurđevim stupovima i istoriji Novog Pazara da, kako kaže, i Japanci prepoznaju njihov značaj. Sa konzervatorom Draganom Stanojevićem aplicirala je za sredstva za projekte konzervacije i restauracije fresaka.

Buhač iz Srbije osnovni sastojak mirišljavih štapića


- Kompanija "Kinčo" i Fondacija "Sumitomo" donirale su za dvije godine oko 50.000 evra za kulturnu baštinu Srbije - kaže Šimada. - "Kinčo" se bavi proizvodnjom mirišljavih štapića, a osnovni sastojak im je biljka buhač iz Srbije i zato su željeli da pomognu nešto što je od izuzetnog značaja. "Sumitomo" je doprinio očuvanju više od 500 kulturnih dobara širom svijeta, svake godine po 15 u svijetu.

Radila je gotovo deceniju, bila kustos muzeja u Gunmi, ali je, kako kaže, srpska umjetnost nastavila da živi u njoj.

- Željela sam da se vratim u Srbiju. Dala sam otkaz i 2018. krenula u obilazak srpskih svetinja na KiM.

Pre dvije godine je sa kolegama izvela konzervaciju i restauraciju zidnog slikarstva u Đurđevim stupovima u Rasu.

- Volim da posjećujemi manastire u zabačenim mestima, da razgovaram sa monasima. Prijatelji mi tada često pomognu da premostim jezičku barijeru.

Seća se da je strahovala 2001, kada je prvi put krenula u Beograd:

- U Japanu gotovo da nije bilo informacija o Srbiji. Našla sam jednog studenta iz Beograda koji mi je ispričao kako se živi. Krenula sam nervozna i uplašena, ali sve se promijenilo čim sam sletjela u Beograd.

[caption id="attachment_128329" align="alignnone" width="300"] Foto: Jutjub printskrin/
BalkanTrip TV[/caption]

Željela je da vidi Đurđeve stupove:

- Od početka me taj manastir privlačio jer je u njemu portret kralja Dragutina i njegove porodice. Tamo sam živjela dva mjeseca za vrijeme radova. Osećam da su Đurđevi stupovi moj dom.

Žiču je posjetila pet puta:

- Manastir je predivan, ali nikad nisam ostala duže od nekoliko sati.

Freskom kralja Dragutina i njegove porodice je impresionirana


Mnogo voli naše freske, najviše Lozu Nemanjića u Dečanimaa, jer, kako kaže, ima jedinstvenu ideju. Upoznala je i monaški život:

- Imaju život sličan japanskom načinu života. Monasi žive tako da ne ometaju druge, a, opet, nisu ni usredsređeni na sebe i svoje želje. Tako živimo i u Japanu. Ali, Japanci se ponašaju kako im nalažu društvena pravila, dok kaluđeri žive po Božjim. U manastiru se osjećam kao kod kuće.

Šimada živi sa mužem u Jokohomi, gradiću udaljenom oko 25 kilometara od Tokija. Na posao ide tri puta nedeljno u jednu kompaniju:

- Zarađujem dovoljno za normalan život. Jednom nedeljno držim predavanje na Ženskom Univerzitetu "Ćisen" u Tokiju, a jednom mjesečno predajem o srpskoj srednjovjekovnoj umjetnosti na drugim mjestima.

Šimada, koja je i stručni saradnik i član Odbora za istoriju umjetnosti SANU, nada se da će ove godine dobiti stipendiju za istraživanje. I, ako je dobije, obići će manastire i crkve u Crnoj Gori i BiH.

pogled.me