Poslednji preživjeli zatočenici koncentracionog logora Jasenovac počeli su proboj 22. aprila 1945, prije 80 godina. Hrvatski ustaški logor Jasenovac, zapravo sistem logora, bio je najveća „fabrika smrti“ na Jugoistoku Evrope, nerijetko nazivana „balkanski Aušvic“.
Bio je to sabirni, radni, kažnjenički i zarobljenički logor. U proboj je iz logora tog 22. aprila 1945. godine, krenulo oko 600 od 1.073 koliko je tada preostalo logoraša u logoru Ciglana u Jasenovcu. Tog dana, ili prethodne večeri, pošto je postalo nesumnjivo da ih očekuje neizbježna smrt, deo logoraša se odlučuje na proboj.
Od 600 koliko je krenulo u proboj, preživjelo ih je najviše 117. Istog dana u bijeg su krenuli i zatočenici drugog dijela logora, Kožare. Od njih 147 koliko je krenulo u proboj, preživjelo je svega 11. Predvodnik proboja iz Ciglane bio je Ante Bakotić, inače zarobljeni partizan.
Ni on, međutim, nije uspio da se dočepa slobode – poginuo je tokom bijega. Proljeća 1945, marta i aprila, sprovođena je sistematska likvidacija logora.
Saveznička avijacija bombardirala je inače logorski kompleks tokom tog proljeća u više navrata i pojedini objekti su uništeni. Uprava, na čijem se čelu nalazio Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik tzv. ustaške obrane, naredila je zatim da se pobiju svi zatočenici, a logor minira, kako bi bili uklonjeni tragovi sistematskoga zločina. Likvidirani su zatočenici, uništavana arhivska građa, sva dokumentacija, objekti, sve ono što bi moglo biti svjedočanstvo, pokazatelj, dokaz, šta se na prostoru koncentracijskog logora događalo.
Dok je dio ustaškog osoblja minirao objekte, drugi su palili barake i dokumentaciju, ostali su ubijali zatočenike, kako ne bi bilo živih svjedoka. Oni koji su u posljednjem periodu pristizali u logor nisu ni vođeni, nego su odmah po dolasku ubijani, uglavnom na Savi. Do 22. aprila 1945. godine u Jasenovcu je preostalo svega 1.220 zatočenika. Dan uoči proboja, 21. aprila, ustaše su likvidirale ostatke ženskog logora. Tada su ubijene i posljednje zatočenice, njih oko 80.
Pošto je još 1.073 zatočenika bilo zatvoreno u zgradi Ciglane, dijelu logorskog kompleksa, bilo je nesumnjivo da će ubrzo i oni biti pobijeni. Preostalim logorašima postalo je jasno šta ih očekuje, pa se odlučuju na proboj po svaku cijenu. Tako se prvobitno desetak zatočenika dogovaralo da krenu u bijeg. Odlučeno je da se na svakom od četiri izlaza smjesti po desetak čvrsto opredijeljenih za proboj. Obezbijedili su nešto alata – čekiće, letve, cigle. Dogovor je bio da će paralelno, istovremeno, provaliti na sva četiri izlaza, kako bi potom jurišali ka izlazu iz logora. Usuglašeno je ko napada kapiju i drugo.
Uzvikom „naprijed drugovi“ započeo proboj
Na dogovoreni uzvik Ante Bakotića „naprijed drugovi!“ oko 10 sati tog prijepodneva, proboj je započeo. Pošto su prethodno zamandaljeni ulazi i prozori probijeni, uslijedio je juriš ka približno 150 metara udaljenoj kapiji logora. Oko 460 potpuno onemoćalih, bolesnih ili starih nije ni pokušavalo proboj, preostalih 600 krenuli su na juriš.
Uspjelo im je i da likvidiraju pojedine ustaške stražare. Logoraš Mile Ristić čak je uspio da otme jedan mitraljez, dok je Edo Šajer presjekao telefonske provodnike, što je u izvjesnoj mjeri otežalo komunikaciju ustaške uprave. U prvom trenutku zatočenicima je malo pogodovala činjenica da je 22. april bio tmuran, kišovit dan, pa se dio logorske straže sklonio od padavina.
Tako da je postojao izvjesni efekat iznenađenja – ali ne zadugo. Preživjelo je svega 117 logoraša, od 600 koliko je učestvovalo u proboju iz Ciglane. Stradali su tokom proboja, kao i u nabujaloj Savi, još uvijek hladnoj u to doba godine, ili su ih ustaške potjere stigle u blizini logorskog kompleksa. Preostalih 470, koji se nisu osjećali sposobnima da učestvuju u proboju, pobijeni su svi do jednoga.
U dijelu logora Kožare, grupa zatočenika paralelno je planirala proboj, bez ikakve veze s grupom iz Ciglane. Oni su proboj započeli istog dana, 22. aprila, oko 20 sati uvečer. Napali su logorsku stražu, presjekli žicu, čak i zapalili radionice i magacine.
Jasenovačka tvornica smrti
Potjera ustaša trajala je, međutim, tokom čitave noći. Preživjelo ih je od 176, odnosno 147 koliko je krenulo u proboj, svega 11. Već sutradan, 23. aprila, logorska uprava i posade, kompletno ustaško osoblje, napustili su kompleks logora Jasenovac. Bio je to jedini koncentracijski logor u Drugom svjetskom ratu u kojem su ljudi sistematski, planski uništavani, bez konkretnog učešća Njemaca.
Štaviše, stupnjem bestijalnosti, metodama iživljavanja i ubijanja, hrvatske ustaše su uvelike nadmašile svoje njemačke nacističke uzore. Čak su se i pojedinci iz sastava njemačkog okupacijskog aparata užasavali bestijalnosti hrvatskih ustaša, kao Glez fon Horstenau. Jasenovačka tvornica smrti radila je od augusta 1941. do aprila 1945 – punih 1.337 dana.
Bio je to kompleks logora ukupne površine oko 240 km². Sastavni dio bili su i posebni ženski logor Stara Gradiška, logori za djecu Sisak, Jastrebarsko, Gornja Rijeka. Mada je žena i djece bilo i u samom Jasenovcu. Za razliku od njemačkog „industrijskog“ sistema ubijanja plinom, hrvatske ustaše ubijale su vlastitim rukama – počev od vatrenog oružja, pa do kama, maljeva, sjekira, izgladnjivanjem, žeđu, i svakovrsnim drugim nepojmljivim iživljavanjima.
Po okupaciji i rasparčavanju Kraljevine Jugoslavije, pošto je okupator obrazovao tzv. NDH, uslijedili su rasni zakoni po nacističkim uzorima. Već 17. aprila donesena je tzv. „Zakonska odredba za obranu naroda i države“ koja je odmah podrazumijevala smrtnu kaznu. Potom su 30. aprila donesene odredbe „O rasnoj pripadnosti“ i „O zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskoga naroda“.
Uslijedila su hapšenja svih onih koji se, ma u kojem smislu, nisu uklapali u ustašku viziju – što je ubrzo poprimilo masovne razmjere. Prve žrtve bili su Jevreji i oni su u Jasenovcu preovladavali tokom 1941.
Negdje na prijelazu u 1942. većina zatočenika postaju Srbi, kojima je u NDH bilo namijenjeno istrebljenje, uništenje – kao i Jevrejima.
Ko su bile najčešće žrtve logora
Sistematski su u logor odvođeni civili, neželjeno stanovništvo – prečesto sasvim mirni građani koji nikakve veze ni s politikom ni s ustanicima nisu imali, ali su pripadali, po ustaškim nazorima, etničkim grupama koje je trebalo ukloniti.
Iako se po pravilu isticalo da su vodeće žrtve bili komunisti, to je samo djelimična istina. Ustaše su prvobitno sistematski uništavale prije svega one koji su imali sklonost ka jugoslavenstvu, ma u kojem vidu. Otuda su među Hrvatima prve žrtve bili upravo jugoslavenski opredijeljeni.
Potom su sistematski uništavani svi oni koji su se ma u kojem vidu suprotstavili NDH, ili se pretpostavljalo da je tako nešto vjerovatno. Otuda potom u logorskom sistemu preovladavaju ustanici, partizani, uz mnoštvo naroda – civila – koji su smatrani njihovim pomagačima ili su se prosto našli na udaru u sklopu ustaških akcija, kao narod s Kozare. Bili su to ogromnom većinom Srbi.
Ustaše su u Jasenovac dovele čak i pojedine istaknute pripadnike međuratne Hrvatske seljačke stranke, među njima i njenog čelnika Vlatka Mačeka, koji je istina, i tokom boravka u logoru imao povlašten status. Maček je, inače, aprila 1941. podržao proglašenje tzv. NDH. Ali pojedini pravci HSS su pobijeni – dijelom zato što su smatrani sklonima Jugoslaviji, a isto tako zato što su doživljavani kao potencijalna politička konkurencija.
Jasenovac je osnovan sredinom augusta 1941, a prvi zatočenici dovedeni su već sedam dana potom – uglavnom iz ranije postojećih logora kao Pag, Jadovno, Gospić, Danica kod Koprivnice. Kompleks logora je oblikovan do februara 1942. Sačinjavalo ga je pet glavnih i nekoliko manjih logora i niz stratišta – mjesta na kojima su ubijani zatočenici. Bili su to: Logor I Bročice, Logor II Krapje, Logor III Ciglana, Logor IV Kožara, Logor V Stara Gradiška, Logor IV Mlaka.
Glavna stratišta – mjesta masovnih likvidacija – bila su: Gradina na suprotnoj strani Save, Jablanac, Uštice, Mlaka, krečana u Dubici, kao i Granik na Savi. Cijeli logorski sistem nalazio se pod komandom ustaške nadzorne službe, njenog Ureda III.
Sporovi o broju žrtava logora Jasenovac nisu okončani.
Nekakva „Komisija za istraživanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća“ Hrvatskog sabora tako je 1999. objavila da je našla da je u Jasenovcu bilo ukupno 2.238 žrtava. Prema anketi koja je sprovođena u Jugoslaviji 1964. evidentirano je oko 80.000 žrtava Jasenovca.
Spomen-područje Jasenovac
Prema nalazima „Spomen-područja Jasenovac“ popisano je, poimence, 83.145 žrtava. To, međutim, ne može biti konačna brojka. Po tom popisu, među žrtvama je bilo 47.627 Srba, 16.173 Roma, 13.116 Jevreja, 4.255 Hrvata, 1.128 Muslimana.
Centar Simon Vizental smatra da je najniža brojka žrtava 85.000. Holokaust memorijalni muzej iz SAD drži da je žrtava bilo do 99.000. Poratna državna „Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača“ zaključila je da je u sistemu logora Jasenovac bilo ukupno između 500.000 i 600.000 žrtava.
Logoraši su inače i prije proboja 22. aprila 1945. spremali kolektivni bijeg.
Tokom ljeta 1944. otkrivena je jedna takva organizacija. Organizatori su bili zatočeni pripadnici NOP-a i trebalo je da proboj uslijedi paralelno s napadom partizanskih jedinica na Bosansku Dubicu. Vjerovalo se da bi se ustaše koncentrirale na obranu Dubice, pa bi bijeg iz Jasenovca bio olakšan. Ustaše su, međutim, doznale što se sprema, pa su uslijedile teške represalije i planirani bijeg je onemogućen.
Pogled.me/RTS
