Prije tačno 26 godina, 23. jula 1999. godine, bio je petak, blizu sela Staro Gracko kod Lipljana na Kosovu i Metohiji ubijeno je 14 Srba, žetelaca, koji su tog dana izašli na njive ka ataru susjednog sela Bujance da pokupe žito. Zločin se dogodio 41 dan posle dolaska međunarodnih snaga na Kosovo i Metohiju čiji je jedan od glavnih zadataka trebalo da bude bezbjednost za preostale Srbe u srpskoj pokrajini. Niko od 14 mještana koji su tog dana, predveče, izašli na mobu, da pomognu jedni drugima u žetvi, nije se živ vratio kući. Ubijeni su Milovan Jovanović (30), braća Jovica (29) i Rade (32) Živić, Andrija Odalović (32), jedinac, Slobodan (32), Mile (39), Novica (17) i Momčilo (43) Janićijević, Stanimir (44) i Boško (52) Dekić, Saša (36) i Ljubiša (60) Cvejić, Nikola Stojanović (63) i Miodrag Tepšić (48). Zločinci se na ovome nisu zaustavili, proteklih godina groblje u Starom Gracku na kome su sahranjeni žeteoci, mještani sela, više puta je skrnavljeno i rušeno. Ni 26 godina posle jezivog zločina, jednog od najstrašnijih na Kosmetu tog vremena, ne zna se šta se tačno desilo na njivi na par kilometara od prvih seoskih kuća. Da li su žeteoci opkoljeni, pohvatani pa streljani, da li su pobijeni u brzom napadu, a ispaljeno je na desetine hitaca, pravu istinu znaju jedino dželati od kojih su, nema sumnje, mnogi još živi. U selu se pominje i verzija da su ubice bili presvučeni u uniforme KFOR-a i da su  zato uspjeli da priđu blizu žeteocima... U Beogradu je prije nekoliko godina dnevni list "Politika" objavio izvode iz dokumenata NATO iz kojih se moglo zaključiti  da je napad na Staro Gracko organizovala i izvršila jedinica tzv. OVK "Fortuna". "Britanski istražitelji su jasno i precizno otkrili kako počinioce – tako i komandni lanac koji ide do samog vrha OVK. Glavni čovjek OVK Hašim Tači, nekadašnji predsjednik Kosova, položio je, prije nekoliko godina, vijenac na spomenik ubijenim žeteocima", naveo je beogradski list. Za "Politiku" o zločinu u Starom Gracku svojevremeno je svjedočio meštanin sela Dragan Torbica. "Iz ove šume su došli, ona je u vlasništvu Zećirovića iz sela Alaš. Tog dana je jedan Albanac čuvao stoku ovdje i on je vidio ubice, ranije je radio kao stražar u zadruzi. Njega su kasnije našli mrtvog u istoj ovoj šumi, bio je naslonjen na drvo. Šta mu je bilo ko će znati", ispričao je ovaj čovjek. On je opisao kako su našli leševe ubijenih. "Ovde su ih skupili na gomilu, bile su tu neke rupe u zemlji, krv je bila još sveža kad smo došli... Eno, tu niže, niz polje, dečak Janićijević je ubijen, bila je pšenica u njegovoj prikolici i na njoj krv. Onda, malo gore, bio je dio tijela, skupili smo ga, zakopali. Mislili smo da se vratimo, da ga sahranimo, kad nam Kfor vrati mrtve. Pomeli smo se i nismo se vratili, ne znam gdje je danas to mjesto, počupali su neko trnje koje je bilo pored njive...", nastavak je ovog svjedočenja. Za zločin u Starom Gracku ni 26 godina od masakra niko nije osuđen. Pod istragom su bila sedmorica Albanaca, ali je Specijalno tužilaštvo u Prištini, u koordinaciji sa Euleksom prije osam godina, 2017. obustavilo istragu "zbog nedostatka dokaza". Sredinom oktobra 2007. godine uhapšen je Miljazim Bitići iz sela Veliki Alaš kod Starog Grackog zbog sumnje da je učestvovao u ubistvu srpskih žetelaca. Dva mjeseca kasnije uhapšeni Albanac pušten je iz pritvora takođe zbog nedostatka dokaza. Tog 23. jula 1999, predveče, grupa žetelaca izašla je iz sela, krenuli su na njive prezrele pšenice da pomognu jedni drugima i završe žetvu. Pred noć, porodice žetelaca počele su uznemireno da zovu štab KFOR-a u Lipljanu pošto se niko od onih koji su otišli na njivu nije vraćao kući. Iz štaba im se, navodno, po nekim svjedočenjima javio prevodilac, Albanac koji je rekao da oni ne znaju gdje je selo, da nemaju dovoljno ljudi, vozila... Jedan od mladića iz sela, dok se spuštalo veče,  sjeo je u "fiću", krenuo ka njivama ne bi li negdje usput presreo žeteoce...  Drugi mještani, uznemireni i zabrinuti krenuli su ka Lipljanu da traže nekog od oficira KFOR-a. Blizu sela našao je traktor na kome je bilo jedno beživotno tijelo, okrenuo se i vratio nazad ka prvim seoskim kućama. Sutradan KFOR je saopštio da su prethodne večeri, u 21.13 britanski vojnici KFOR-a čuli pucnjavu, da su pozvali NATO snage koje su izašle na teren i našle tijela 13 Srba pored kombajna i 14. telo pored traktora u blizini. Neka od tela  žrtava bila su unakažena udarcima tupim predmetima, grupisana u krug. Slavica Janićijević Popović rodom iz Starog Grackog 23. jula 1999. godine izgubila je oca i brata, dvojicu stričeva, komšije, prijatelje iz sela, kumove. "Brata Novicu koji je imao samo 17 godina i tri dana kasnije trebalo je da napuni 18 i oca, stričeve, poslednji put vidjela sam 7. jula, na Jovanjdan, na našu slavu. Iz Gračanice tog dana smo suprug i ja na veliki rizik otišli do sela, do Starog Grackog, ovdje je tih dana situacija bila jako teška. Nešto me vuklo tog dana tamo, kao da ću poslednji put da ih vidim. Bili smo na slavi, posjedeli, ispričali se, vidjeli se, i to je bilo poslednji put. Pobijeni su, masakrirani u petak, u ponedjeljak je Novici trebalo da bude rođendan, u srijedu je bila sahrana, bio je dobio poziv za regrutaciju...", svjedočila je prije par godina Slavica za RT Balkan. Nije tog dana nevino ubijeno 14 ljudi iz sela, tog dana ubijeno je 14 porodica, uništeno čitavo selo... Svaki dan je nova bol, nova patnja, i tako 24 godine, reči su  Slavice Janićijević Popović. Za stravičan zločin, da je ostala bez oca, brata koga je volela kao oči u glavi, Slavica je saznala u tri ujutru narednog dana, jer u selu nisu imali telefonske veze da jave šta se desilo. Tog jula 1999. godine čitavo Staro Gracko zavijeno je u crno. "Ne znaš koga više da žališ, rođenog brata, mog Novicu, oca Momčila, stričeve, komšije iz sela, rođake, kuma... Svi smo se znali, družili se... Sa Odalovićem smo izlazili u grad, šetali po selu, svi smo u selu živeli kao jedan, kao jedna duša, danas, na žalost, tih dobrih ljudi više nema. Kum je izbjegao iz sela gdje sam i ja rođena, gdje smo živjeli, tamo su nam zapalili kuću, zauzeli našu zemlju da je oni rade. Za ove 24 godine ne smijemo tamo da odemo, plodove naše zemlje tamo drugi ubiraju. To je selo Krajište, tamo sam rođena, tamo sam krštena, a otac je u Starom Grackom pravio kuću da bismo kad pođemo u školu mi djeca bili bliže gradu, a kući u Krajištu mislio je da se vrati pod stare dane, sa mojom majkom, da tamo žive", riječi su Slavice Janićijević Popović zabiljeležene prije koju godinu. Pored neprebolnih rana, teških gubitaka, za porodice pobijenih, još veća i teža rana jeste saznanje da za zločin niko nije odgovarao. I dan danas u selu se sećaju obećanja iz međunarodne zajednice, samog Bernara Kušnera, šefa UNMIK-a da će biti "prevrnut svaki kamen da se ubice nađu" i da od tih obećanja nije ništa bilo. Još teže je saznanje da ljudi iz Starog Grackog nisu tog dana samo pobijeni,nego su  – masakrirani, zločinci su se teško iživljavali i nad telima mrtvih. "Ljudi to ne znaju... Paljene su im oči na auspuh, udarani su tupim predmetima po glavi. O tome se ne priča. Obdukcioni nalazi bili su prazni, ništa o uzroku smrti, sahranili smo ih u metalnim kovčezima, nisu dali drugačije, vjerovatno da ne vidimo koliko su masakrirani", pričaju u selu. Njive na kojima se zločin desio i koje su na oko kilometar od sela, niko više ne obrađuje, niti ih ko kopa, ni ore, niti sije niti sa njih šta žanje. "Na mjestu gdje su ubijeni, kao što su kosovski božuri iznikli iz krvi kosovskih junaka, nići će nešto nezaboravno i neuništivo, nići će pamćenje da su stradali nevini Srbi. Zaboraviti takav zločin značilo bi davanje mogućnosti da se i u budućnosti takvi zločini ponove", riječi su blaženopočivšeg mitropolita crnogorsko - primorskog Amfilohija izrečene o masakru u Starom Gracku, koje ponavljaju porodice pobijenih. Pogled.me