Badnji dan je dobio ime po badnjaku koji se, prema drevnom običaju, sa prvim sutonom, unosi u dom uz poseban ritual. Badnjak je mlado hrastovo ili cerovo drvo.
Badnjak je simbol drveta koje su, prema predanju, pastiri donijeli Josifu i Mariji da založe vatru i zagriju pećinu u kojoj je rođen Isus.
Badnjak se pali uoči praznika i gori do Božića, kada se objavljuje radost Hristovog rođenja.
Uoči Božića slamom se posipa pod, a domovi pretvaraju u vitlejemsku pećinu u kojoj je rođen Isus Hrist, koji je povijen u slamu i kome su se najprije poklonili pastiri.
U seoskim kućama slama leži i po tri dana, dok se u gradovima u domove unosi svežanj slame koja se postavlja uz badnjak. Kuće se posipaju žitom.
Badnje veče je porodični praznik kada se ukućani okupljaju oko obavezno posne trpeze.
Badnji dan i veče 6. januara slave sve pravoslavne crkve i vjernici koji poštuju Julijanski kalendar – Ruska pravoslavna crkva, Jerusalimska patrijaršija, Sveta Gora, starokalendarci u Grčkoj i egipatski Kopti.
Običaji i vjerovanja
Brojni su običaji koji se vežu za ovaj dan, a koje su Srbi naslijedili od svojih predaka te ih i dalje održavaju, a u nastavku možete čitati više o njima.
Za badnjak, odnosno badnje drvo, siječe se najčešće manje stablo ili samo grana hrasta koji je kod Slovena oduvijek bio sveto drvo.
Narodni običaji u vezi s Badnjim danom su izuzetno stari, ali se mnogo običaja promijenilo, izgubilo ili čak sasvim zaboravilo. Običaji se mogu razlikovati u različitim krajevima, ali, i pored raznovrsnosti, ipak postoji i mnogo zajedničkih običaja.
Paljenje badnjaka je blisko vezano za oganj i ognjište, pa se tako mladi hrast spaljivanjem daje ognju zbog nove godine, a mnoštvo varnica koje lete u nebo najavljivalo je mnogo roda i prinosa.
Sječenje badnjaka – Prema tradiciji, već u ranu zoru, na Badnje jutro, komšije, rođaci i članovi porodice zajedno odlaze u šumu po badnjak. Badnjak isključivo sijeku muškarci, najčešće domaćin i najstariji sin, u rano jutro, prije izlaska sunca. U zavisnosti od krajeva, birani su različiti badnjaci, pa se tako negdje bira cer, drugdje hrast, a na nekim mjestima i bukva. I broj badnjaka takođe varira od mjesta od mjesta, pa se tako negdje siječe jedan badnjak, a negdje drugo dva ili čak tri.
Prije sječenja drvetu se nazove dobro jutro, čestita mu se praznik i moli se da donese zdravlje i sreću porodici, a zatim se ono posipa žitom, a u nekim krajevima mu se daruje kolač posebno napravljen za tu priliku.
Drvo se uvijek zasijecalo s istočne strane, jer je trebalo da padne upravo na istok. Onaj ko siječe badnjak trudi se „da se drvo ne muči“, odnosno da se obori iz jednog udarca ili, najviše, s tri. No, ako drvo ne padne ni nakon trećeg udarca, tada se treba kidati rukama jer više udaraca nije dozvoljeno.
Smatra se da prvi iver koji se odvaja od badnjaka ima posebnu moć, te se uvijek pazilo da on ne padne na zemlju, pa je s onim ko siječe badnjak išao još jedan muškarac da uhvati prvi iver.
Kad se domaćin vrati iz šume i donese badnjak, odnosno badnjake, prislanja ih na kućni zid, a tek s prvim mrakom se badnjak unosi u kuću i stavlja na ognjište.
Božićna pečenica – U nekim krajevima se nakon donošenja badnjaka kolje pečenica, dok se u drugim nekim mjestima kolje na Tucindan, odnosno 5. januara. Obično je to prase, rjeđe jagnje.
Unošenje badnjaka i slame – Tokom Badnjeg dana domaćica u jedno sito stavi sve vrste žitarica, suvih šljiva, oraha i jabuka i to sve stoji u vrhu stola gdje se večera. Negdje sito stave pod sto, a u nekim mjestima i kod ognjišta, a tim žitom se posipa badnjak, slama i polažajnik.
Uveče domaćin unosi badnjak i slamu u kuću, a tom prilikom kuca na vrata, a kada ukućani pitaju: „Ko je?“, on odgovara: „Badnjak vam dolazi u kuću“. Nakon toga domaćica otvara i obraćajući se badnjaku govori: „Dobro veče, badnjače“. Domaćin stupajući desnom nogom preko praga unosi badnjak u kuću i pozdravlja ukućane riječima: „Srećno vam Badnje veče“, na šta ga ukućani otpozdravljaju sa: „Bog ti dobro dao i sreće imao“, dok ga domaćica dočekuje sipajući po njemu žito iz sita.
Noseći badnjak, domaćin obilazi kuću kvocajući kao kvočka, a domaćica i sva djeca idu za njim pijučući kao pilići. Domaćin obilazi sve uglove kuće bacajući po jedan orah u svaki ugao, što se smatra žrtvom precima. Ostali orasi i lješnici se ostavljaju i u slami ispod stola i najčešće se jedu s medom.
Nakon unošenja badnjaka, domaćin ili domaćica unose slamu i raznose je po cijeloj kući, a posebno na mjesto gdje će biti postavljena večera. Poslije Božića, tačnije na treći dan Božića, odnosno na Svetog Stefana, ova slama se nosi u obor, štalu ili ambar, a njome su i obavijali voćke da bi bolje rodile.
Loženje badnjaka – Badnjak se cjeliva, maže medom i stavlja na ognjište, a nakon toga se prema njemu treba ponašati kao prema živom biću, odnosno kititi ga zelenim granama, ljubiti, ali i prelivati vinom, posipati žitom, itd.
Djeca džaraju vatru, odnosno grančicama raspaljuju i čačkaju vatru izazivajući pregršt varnica i iskri govoreći: „Koliko iskrica toliko parica, pilića, košnica…“, nabrajajući svu stoku i druge životinje čije se blagostanje priželjkuje.
Nakon toga domaćin okadi cijeli kuću i večeru, zapali svijeću i pristupa se večeri.
Badnja večera – Badnja večera je raznovrsna i obilna, ali posna, a za trpezom bi, prije svega, trebalo da budu svi članovi porodice. Ne smije se pojesti sve jelo ni popiti sve piće, nego se ponešto ostavlja da prenoći, na onom mjestu gdje se večeralo. Na Badnje veče, isto tako ni na prvi ni na drugi dan Božića, trpeza se ne sklanja. No, od ovog pravila se danas često odstupa.