Veljko Račić iz Podgorice u razgovoru za „Novosti“ iznio je tvrdnje da je tokom boravka u Hrvatskoj proveo 80 dana u pritvoru u Karlovcu i Zagrebu.
Navodi da je bio lišen redovne terapije, da je boravio u teškim uslovima i da je iz zatvora izašao nakon što su njegovi prijatelji obezbijedili kauciju od 10.000 eura. Opisuje svoje iskustvo kao jedno od najtežih u životu.
Podgoričanin Veljko Račić, član Kluba Crne Gore i Srbije koji se bavi razvojem odnosa dvije države, dok je živ pamtiće golgotu kroz koju je prošao tokom svog boravka u Hrvatskoj, zemlji Evropske unije, gdje su mu bila ugrožena osnovna ljudska prava.
Bez povoda je završio u zatvorima u Karlovcu i Zagrebu, tukao se sa neoustašama u sobi ne bi li sačuvao glavu na ramenima, izdržao sva maltretiranja, poniženja, uvrede, spavao sa miševima i bubašvabama.
I tako osamdeset dana koliko je trajalo ćutanje zvanične Crne Gore (traje i danas) koja je pod euforijom skorog ulaska u Evropsku uniju i savijanja kičme pod ucjenama komšija preko Debelog brijega.
Do slobode je došao zahvaljujući prijateljima koji su sakupili 10.000 eura za kauciju.
„U zatvorima su mi ugrožavali zdravlje i htjeli da me ubiju“
Za tih 80 dana samo jednom me posjetila službenica crnogorske ambasade u Zagrebu i ništa nije uradila da bi me izbavila iz kazamata. Obećala je neke knjige da donese, pa čak ni to nije ispunila. U zatvorima su mi ugrožavali zdravlje i htjeli da me ubiju!
Već nekoliko godina svakodnevno koristim terapiju za aritmiju srca. Međutim, ukinuli su mi terapiju i umjesto nje u zamjenu mi davali andol ili aspirin. Tako su me doveli u stanje ludila, jer nisam znao šta da radim, pa sam napravio incident kada sam slomio prste na ruci kako bih skrenuo pažnju i doveli mi doktora.
Sobu sam dijelio sa osam ustaša, tukao sam se sa njima, nisam dao na sebe. Jedino sam tako mogao sačuvati živu glavu – priča za „Novosti“ Račić, kome je donekle poziciju ugrozilo i samo prezime, jer je njegov predak Puniša Račić koji je 1928. kao poslanik Narodne radikalne stranke u Kraljevini SHS ubio tri hrvatska parlamentarca, što mu ni današnja generacija Hrvata nije oprostila.
Ništa nije nagovještavalo traumatični boravak u Zagrebu.
Veljko je sredinom aprila otputovao automobilom u glavni grad Hrvatske, i to prvi put u životu.
Imao je dogovoreni sastanak sa partnerom sa kojim sarađuje dugi niz godina u oblasti nekretnina. Sve se, međutim, promijenilo kada je na društvenim mrežama objavio sliku sa tri podignuta prsta ispred spomenika banu Jelačiću:
U tom trenutku u inboks mi se javljaju brojni Hrvati, pišu mi sve i svašta. Međutim, javio mi se izvjesni Aleksandar koji se predstavio da je novinar istraživač jedne privatne televizije u Zagrebu, pitao me da li bih pristao na intervju na temu odnosa Srba i Hrvata, na sam događaj gdje je moj predak ubio hrvatske poslanike.
Pokušao sam da ga odbijem, ali u tome nisam uspio i prihvatio sam razgovor, ali tek kada obavim jedan posao u Zadru. Zamolio me da mu pokupim neke prijatelje i da sa njima dođem u Zagreb.
Kaže da tek što ih je smjestio u auto, policijska patrola ga zaustavlja na putu, daje im crnogorski pasoš i sva dokumenta. Sa druge strane prilazi im policajac i legitimiše ljude koji su sa njim i koji nemaju lična dokumenta, nakon čega im stavlja lisice na ruke.
Njih odvedoše, a mene ostavljaju u autu u kojem sam čekao dva sata. Kada je došla policija, ponovo su mi kontrolisali dokumenta, gledali, snimali me kamerom i telefonima, dok ja pojma nisam imao o čemu se radi.
Mislio sam da je neka greška. Potom su me odveli u Karlovac i držali me u jednoj prostoriji tu noć, cijeli naredni dan, do prekosutra uveče. Nisu mi ponudili ni čašu vode, a kamoli parče hljeba. Trećeg dana su mi rekli da se spremim da idem kod tužioca!
Na teret su mi stavili krivično djelo remećenje javnog reda i mira. Nisu mi dali da progovorim, već su rekli da ću sve objasniti sudiji za istragu. Pitao me zašto sam došao u „lijepu njihovu“ i kojim povodom u Hrvatskoj može biti jedan Račić.
Nije pomoglo ni što sam rekao da sam mislio da je Hrvatska kao dio EU zemlja u kojoj svaki čovjek može slobodno da se kreće.
Sudija mu je, kaže Račić, odredio pritvor i odveli su ga u „skladište za ljude“ u Karlovcu gdje je boravio mjesec dana. Spavao je na podu na nekom madracu dok su oko njega šetali miševi i bubašvabe.
To sam nekako pregurao, da bi me potom preselili u centralnu pritvorsku jedinicu u Zagrebu, u kojoj sam proveo gotovo dva mjeseca u užasnim uslovima. Tokom moje golgote definitivno sam se uvjerio koliku mržnju Hrvati imaju prema nama i shvatio sam da nikada mi za njih nećemo biti dobri.
Svako zajedništvo sa njima je zato iluzija – kategoričan je Račić.
„Kaj ste došli kod nas“
Kada sam imao problema sa aritmijom srca, odveli su me kod kardiologa koji mi je rekao: „Kaj ste vi, Račiću, došli kod nas? Nisu vaši preci bili blagonakloni i prijateljski nastrojeni prema nama i našoj domovini.
Kako vi onda očekujete pomoć?“
Samo sam mu kratko odgovorio da to što je bilo prije jednog vijeka treba ostaviti istoriji i prošlosti, i da ja lično nemam veze sa tim događajem. Ove moje riječi djelovale su otrežnjujuće na doktora koji mi je vratio terapiju i mene među žive.
Mislio sam da iz Hrvatske živ neću izaći, ali Bog je htio drugačije i zato kažem slava Bogu za sve – priča Veljko Račić.
Bonus video:
Komentari (0)