Jedan od lidera koalicije Za budućnost Crne Gore, Milan Knežević govorio je za srpski „Alo!“ o trenutnoj političkoj situaciji i perspektivi Crne Gore.
Kako biste u jednoj rečenici opisali Crnu Goru u septembru 2023.?
– Ako bih rekao da se na političkoj sceni Crne Gore ne zna ko pije, a ko plaća, onda bi to bio kompliment, jer još postoje ozbiljne kafane gdje možete piti na crtu. Nažalost, sve mi se čini da smo u psihijatrijskoj ustanovi u kojoj su doktori i pacijenti zamijenili mjesta, dok lijekova odavno nema.
Neki su koaliciju Za budućnost Crne Gore već vidjeli u budućoj vladi, neki su bili ubijeđeni (izgleda s pravom) da se to neće dogoditi. Ko je u cijeloj priči bio mudar, a ko naivan? Ili se uopšte ne može pričati u tim kategorijama…
Šta Milan Knežević misli o Milojku Spajiću? A šta o Jakovu Milatoviću?
– Još imaju šanse da opravdaju povjerenje građana koji su pomislili da su oni najbolja politička opcija. Samo što je to povjerenje svakog dana sve manje, jer nigdje kao u Crnoj Gori se ne smjenjuju plime razočarenje i osjeke oduševljenja.
Ima li Milo Đukanović razloga da ovih dana trlja ruke?
– U ovom trenutku Milo Đukanović ne samo da trlja ruke, nego od sreće pocupkuje i nogama na pijesku Dubaija. Ni on ne bi bolje sastavio ovakvu vladu, samo se nadam da se Spajić nije sa njim konsultovao oko sastavljanja vlade.
Da se možete vratiti nekoliko mjeseci unazad, u vrijeme prije poslednjih parlamentarnih izbora, da li biste opet podržali Evropu sad?
– Većina građana u drugom krugu predsjedničkih izbora glasala je protiv Đukanovića, a ne za Milatovića. Tako da bismo bez razmišljanja ponovo glasali protiv Đukanovića podržavajući Milatovića.
Zli jezici će za vas i Andriju Mandića reći da ste eksponenti Rusije na Balkanu, a Vučića u Crnoj Gori. Kako to komentarišete?
– Mi smo eksponenti građana koji nam daju podršku. Autoprojekcija u politici je ozbiljna dijagnoza. Oni koji ne izbijaju iz ambasada, primajući naloge, svuda i na svakom mjestu u Crnoj Gori vide Aleksandra Vučića. Tako im je lakše da opravdaju svoju beznačajnost i provincijalne komplekse neostvarenosti. A sve mi se čini da njihov život ne bi ni imao neki smisao da nema Aleksandra Vučića.
Kako vidite Crnu Goru u ovo isto vrijeme za godinu dana?
– Veće su šanse da dobijem sedmicu na lotou nego da pogodim šta će biti za godinu dana u Crnoj Gori. Kod nas je i dan kao sto godina samoće, zato i ne čudi što je litar goriva skuplji nego gram kokaina.
Za koga navijate kad igraju fudbal ili neki drugi sport reprezentacije Srbije i Crne Gore?
– Navijam za Crvenu zvezdu čitav život, mada posle utakmice s Bajernom na Marakani 1991. i stresa kroz koji sam prošao dok Augentaler nije postigao autogol, nisam ni siguran jesam li više živ. Jedan moj rođak bi rekao navija za Srbiju u prvom, a za Crnu Goru u drugom poluvremenu. Ja uvijek navijam za Crnu Goru i Srbiju. Uostalom, najveće sportske uspjehe smo imali kad smo bili zajedno.