Umjesto da se otvori rasprava o samom principu reciprociteta i činjenici da je prethodno Crna Gora zabranila ulazak glavnom i odgovornom uredniku Informera Draganu J. Vučićeviću, uslijedio je koordinisan niz političkih saopštenja u kojima je glavna tema postala – Srbija, Aleksandar Vučić i navodna politika zvaničnog Beograda.

Praktično preko noći, slučaj jednog novinara pretvoren je u još jednu priliku za staru političku matricu u kojoj je Srbija dežurni krivac za sve.

Najdalje je otišao funkcioner Evropskog saveza i predsjednik SO Budva Petar Odžić, koji je umjesto argumentovane rasprave pribjegao uvredama na račun predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Nazivajući Dragana J. Vučićevića „režimskim potrčkom“, Odžić je potom poručio da u Crnoj Gori ima mnogo onih koji liče na njega, ali da su, kako tvrdi, „svi na Vučićevom platnom spisku“. Svoj istup završio je porukom da će „svaki diktator jednom pasti“, čime je čitav slučaj iskoristio za politički napad na rukovodstvo Srbije.

Poslanica DPS-a Sonja Popović nije govorila samo o Komneniću, već je zabranu njegovog ulaska proglasila dokazom, kako je navela, „dijagnoze zvaničnog Beograda“. Istovremeno je pozvala crnogorske vlasti da zabrane ulazak svima koji, po njenoj ocjeni, „atakuju na suverenitet i dostojanstvo Crne Gore“, što predstavlja nastavak politike selektivnih zabrana koje su prethodnih godina najčešće pogađale ličnosti iz Srbije i srpskog javnog života.

Sličnu retoriku koristila je i građanska inicijativa „21. maj“, koja je cijeli slučaj iskoristila da ponovo optuži Srbiju za navodni medijski i politički uticaj u Crnoj Gori. U saopštenju su pojedine medije označili kao „propagandne punktove stranih režima“, dok su medijsku scenu predstavili kao prostor koji treba zaštititi od, kako su naveli, „Vučićeve informativne table“.

Ono što povezuje sve ove reakcije jeste činjenica da se gotovo niko nije osvrnuo na pitanje zbog čega je uopšte došlo do recipročne mjere Srbije. Zabrana ulaska Draganu J. Vučićeviću u Crnu Goru predstavljana je kao legitiman potez suverene države, dok je odgovor Srbije proglašen napadom na medijske slobode i demokratiju.

Takva logika pokazuje postojanje dvostrukih aršina. Ono što je dozvoljeno Podgorici, ne dozvoljava se Beogradu. Kada Crna Gora zabranjuje ulazak državljanima Srbije, to se tumači kao zaštita nacionalnih interesa. Kada Srbija primijeni isti princip, govori se o autoritarizmu, cenzuri i ugrožavanju slobode medija.

Posebno je indikativno što su se među najglasnijim kritičarima Srbije našli upravo politički akteri koji godinama svoju političku prepoznatljivost grade na konfrontaciji sa Beogradom, Srpskom pravoslavnom crkvom i srpskim političkim faktorom u Crnoj Gori. Za njih je slučaj Komnenića postao još jedan pogodan povod da obnove dobro poznatu retoriku o „malignom uticaju Srbije“, „režimu u Beogradu“ i navodnoj ugroženosti Crne Gore.

Pri tome se gotovo u potpunosti prećutkuje javni angažman samog Petra Komnenića. Upravo je Komnenić godinama u svojim autorskim tekstovima i emisijama napadao Srbiju, predsjednika Aleksandra Vučića, Srpsku pravoslavnu crkvu i političke predstavnike srpskog naroda u Crnoj Gori. Dolaske građana iz Srbije opisivao je kao „hibridnu prijetnju“, srpske političke inicijative predstavljao kao instrument Beograda, dok je nastup Srbije povodom Rezolucije o Srebrenici ocjenjivao pogrdnim kvalifikacijama.

Ipak, o tom dijelu njegove javne biografije gotovo niko od njegovih branilaca ne govori.

Umjesto toga, čitav slučaj pokušava se predstaviti kao borba za slobodu medija, iako je očigledno riječ o političkom sporu koji je počeo mnogo prije donošenja recipročne mjere Srbije.

Na kraju, reakcije koje su uslijedile pokazale su da pitanje Petra Komnenića za mnoge nije bilo suština. Suština je bila da se ponovo otvori prostor za napade na Srbiju, njeno rukovodstvo i srpski narod. Zato nije pretjerano reći da je slučaj Komnenića postao samo povod za novi talas oštre antisrpske političke retorike, koja se u dijelu crnogorske političke scene aktivira gotovo svaki put kada se ukaže prilika da se Beograd predstavi kao glavni problem regiona.

(IN4S)