Ponekad se čini da je sve prepušteno slučaju, a onda se događaji slože na takav način da čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da kaže: Bog je sve uredio. Upravo jedan takav, gotovo nevjerovatan događaj odigrao se poslije velike srpske pobjede u Bici na Ivankovcu, pred Paraćinom.
U njegovom središtu bili su Karađorđe, njegov pisar Steva, jedan top i hitac za koji u tom trenutku gotovo niko nije vjerovao da može promijeniti bilo šta. A onda je topovsko đule pogodilo upravo konak u kojem se nalazio turski komandant Hafiz Mustafa-paša.
Da bi se razumjelo koliko je taj događaj bio značajan, potrebno je vratiti se nekoliko dana unazad, u vrijeme kada je sudbina ustaničke Srbije visila o koncu.
Velika pobjeda na Ivankovcu
Na brdu Ivankovac kod Ćuprije, 18. avgusta 1805. godine, odigrala se jedna od najznačajnijih bitaka Prvog srpskog ustanka.
Poseban značaj Ivankovca bio je u tome što se srpski ustanici više nisu borili samo protiv dahija i odmetnutih janjičara, već protiv regularne vojske Osmanskog carstva. Sultan je odlučio da uguši ustanak, a prema Srbiji je krenula vojska pod komandom Hafiz Mustafa-paše.
Na Ivankovcu su ga čekali ustanici predvođeni Milenkom Stojkovićem i Petrom Dobrnjcem, dok se Karađorđe sa glavninom svojih snaga nalazio na drugoj strani Velike Morave.
Turci su tokom 18. avgusta izveli niz napada na srpske šančeve, ali nisu uspjeli da slome otpor ustanika. Kada je stigla vijest da Karađorđe prelazi Moravu i dolazi u pomoć, Hafiz-paša se povukao prema Paraćinu.
Upravo tamo počinje priča koja je ostala zapamćena više od dva vijeka.
„Čuješ, Gospodaru, da izbacim jedan top na Turke?“
Srpska vojska stigla je nadomak Paraćina i utvrdila se u vinogradima iznad grada.
Karađorđe je bio umoran. Legao je pored topa da se odmori.
U gradu se, međutim, vidio osvijetljen Hafiz-pašin konak. Čula se muzika, odjekivali su bubnjevi i dopirala vreva iz turskog logora.
Tada na scenu stupa Karađorđev pisar Steva.
Prema sačuvanom kazivanju, pisar je bio pripit, obilazio je oko topova, gledao prema svijetlima u Paraćinu i najzad prišao voždu.
„Čuješ, Gospodaru, da izbacim jedan top na Turke?“
Karađorđe mu je odgovorio:
„Ostavi se sprdnje, Boga ti!“
Ali Steva nije namjeravao da odustane.
„Molim te, Gospodaru, samo da pogodim u onaj konak.“
Karađorđe ga je, očigledno ne vjerujući da bi pisar mogao da ostvari ono što je zamislio, upitao:
„Zar da ubiješ pašu?“
Steva je bez mnogo razmišljanja odgovorio:
„Pa da ga ubijem, ja.“
Karađorđe se nasmijao.
„Ha, ha, ha; nemoj, bolan, ostaće mu djeca sirota...“
Ni to nije pokolebalo upornog pisara.
„Baš ako će, nego mi dopusti, sreće ti.“
Karađorđu je tada već bilo dosta njegovog navaljivanja.
„Odlazi!“, odbrusio mu je.
Moglo je sve da se završi na tome.
Ali nije.
Janko Katić mijenja sve
U razgovor se tada umiješao jedan od najpoznatijih ustaničkih junaka, Janko Katić.
On je Karađorđu skrenuo pažnju na to da ga je pisar zakleo u sreću i predložio da mu ipak dozvoli da puca. Čak i ako ništa ne pogodi, smatrao je Katić, barem će uznemiriti Turke.
Karađorđe je na kraju popustio.
„E, pa udri kad si toliko navalio!“
Ustao je sa lafeta i prepustio top pisaru.
Steva je dobio ono što je tražio.
Jedan hitac i potpuna tišina
Pisar je prišao topu, namjestio ga, napunio i nanišanio prema osvijetljenom konaku.
Iskusne tobdžije su mu se, prema predanju, podsmijevale, dok su ostali ustanici posmatrali šta će da uradi.
A onda je Steva opalio.
Đule je poletjelo prema Paraćinu i pogodilo upravo kuću koja je bila najjače osvijetljena.
U trenutku je sve utihnulo.
Nestalo je muzike. Svjetla su se pogasila. Vreva iz turskog logora je prestala.
Steva je pogledao ostale i ponosno rekao:
„Vidite li da ja ubih pašu!“
U tom trenutku niko među ustanicima nije mogao sa sigurnošću znati šta se dogodilo u konaku.
Odgovor je stigao narednog dana.
„Kad se donese svijeća, imamo šta i vidjeti“
Prema kazivanju koje je ostalo sačuvano, pred Karađorđa je sjutradan stigla delegacija iz Paraćina, sastavljena od Srba i Turaka.
Jedan stariji Turčin ispričao je voždu šta se prethodne noći dogodilo.
Turci su, uprkos porazu na Ivankovcu, navodno planirali novi napad. Hafiz-paša ih je okupljao i pokušavao da podigne moral vojsci poslije neuspjeha protiv ustanika.
A onda je odjeknuo Stevin top.
Đule je pogodilo konak i rasprsnulo se među okupljenima.
Kada su poslije prvobitne panike ponovo upalili svjetlo, vidjeli su šta se dogodilo.
Komad đuleta teško je ranio Hafiz-pašu u nogu.
Prema predanju, među Turcima je tada zavladalo uvjerenje da Karađorđu i ustanicima pomaže viša sila.
Hafiz-paša je potom napustio Paraćin i krenuo prema Nišu, a nedugo zatim je preminuo, prema istorijskim izvorima, od posljedica ranjavanja zadobijenog tokom povlačenja poslije Ivankovca.
Pobjeda koja je promijenila ustanak
Boj na Ivankovcu bio je mnogo više od jedne vojne pobjede.
Bio je to trenutak kada su ustanici pokazali da mogu da pobijede i regularnu sultanovu vojsku. Do tada je pobuna protiv dahija mogla da se posmatra kao unutrašnji obračun u Osmanskom carstvu. Poslije Ivankovca bilo je jasno da se razvija ozbiljna borba za oslobođenje.
Pobjeda je snažno odjeknula među Srbima i podigla samopouzdanje ustaničke vojske pred bitke koje će tek uslijediti.
A uz veliku vojnu pobjedu ostala je i mala, gotovo filmska priča o Karađorđu i njegovom pisaru.
Pisar koji je navaljivao da mu dozvole da ispali samo jedno đule. Karađorđe koji se smijao njegovoj zamisli. Janko Katić koji je ubijedio vožda da mu pruži priliku. I hitac kojem su se iskusne tobdžije podsmijevale prije nego što je pogodio upravo osvijetljeni pašin konak.
Slučajnost, nevjerovatna ratna sreća ili Božja promisao, svako će tumačiti prema sopstvenom uvjerenju. Ali više od dva vijeka kasnije, priča o Stevinom topu i dalje se prepričava upravo zato što zvuči kao jedan od onih trenutaka u kojima se istorija i predanje dodiruju.
Bonus video:
Komentari (0)