Njegoš je svim svojim bićem živeo za Srbiju i svim srcem se zalagao za ujedinjenje Crne Gore u Srbiju.

To ujedinjenje u Njegoševo vreme nije moglo da se izvede jer je između tadašnje dve srpske države — Kneževine Srbije i Crne Gore -- išla Raška i Polimlje koji su još uvek bili pod turskom (i austrougarskom) okupacijom sve do 1912. godine i strane sile to ujedinjenje nisu dozvoljavale.

Od 1913. godine i stvaranja granične linije između Srbije i Crne Gore, svrha postojanja odvojene Crne Gore je prestala.

Danas Crna Gora služi samo da bi se srpski narod držao razjedinjenim i da srpstvo ima jedan klin (ustašizovanu Crnu Goru) da mu zabada trn u zdravu nogu.

Evo šta je Njegoš pisao o Srbiji i ujedinjenju Crne Gore u Srbiju:

- "Srbija je matica Srpstva, bez nje nikad ništa".
(Petar II Petrović Njegoš, 1850. u pismu Matiji Banu)

- "Treba najprije da se Srpstvo oslobodi i ujedini. Ja bih tada u moju Pećku Patrijaršiju, a knez srpski u Prizren. Meni duhovna, a njemu svjetovna nad narodom slobodnim i ujedinjenim".
(Petar II Petrović Njegoš, 1848. u pismu Matiji Banu)

- "Sva Srbija, od Dunava (Sentandreje) do mora sinjega".
(Petar II Petrović Njegoš, 1847, Gorski vijenac)

-"Prahu Oca Srbije
Nek se ovaj vijek gordi nad svijema vjekovima,
on će era biti strašna ljudskijema koljenima.
U nj se osam blizanacah u jedan mah iznjihaše
iz kolevke Belonine, i na zemlji pokazaše:
Napoleon, Karlo, Bliher, knez Velington i Suvorov.
Karađorđe, bič tirjanah, i Švarcenberg i Kutuzov.
Arei je, strava zemna, slavom bojnom njih opio
i zemlju im za poprište, da se bore, naznačio.
Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije,
u velikim narodima geniju se gnijezdo vije:
ovde mu je pogotovu materijal k slavnom djelu
i trijumfa dični vijenac, da mu krasi glavu smjelu.
Al' heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome,
sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome:
diže narod, krsti zemlju, a varvarske lance sruši,
iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši.
Evo tajna besmrtnika: dade Srbu stalne grudi;
od viteštva odviknuta u njim lafska srca budi.
Faraona istočnoga pred Đorđem se mrznu sile,
Đorđem su se srpske mišce sa viteštvom opojile!
Od Đorđa se Stambol trese, krvožedni otac kuge,
sablјom mu se Turci kunu - kletve u njih nema druge.

...

Zna Dušana rodit Srpka, zna dojiti Obiliće,
al heroje ka Požarske, divotnike i plemiće,
gle, Srpkinje sada rađu... Blagorodstvom Srpstvo diše...
Bježi, grdna kletvo, s roda - zavjet Srbi ispuniše!

U Beču na Novo ljeto 1847. godina".
(Petar II Petrović Njegoš, 1847, Gorski vijenac)

Bonus video: