Književnik Bećir Vuković obratio se sinoć na dodjeli Trinaestojulske nagrade. „Visokopreosvećeni Mitropolite Joanikije, časni ocu, poštovani predsjedniče Skupštine Crne Gore gospodine Andrija Mandiću, vaše ekselencije predsjednici opština, poštovani Žiri Trinestojulske nagrade, ministri, poslanici, poštovana gospodo, Primajući ovo najveće državno priznanje, dozolite i da kažem kako shvatam i kako razumijem ovaj trenutak, istovremeno, kako sam, i koliko, kao pojedinac, svjestan vremena u kojem se nalazimo, i kao društvo, i kao kultura. Svijet se zatekao u velikom haosu, i svi osjećamo opšta pomjeranja, pa bi i mi morali biti svjesniji svih tih procesa, kako ne bi ostali sami i izgubljeni u oluji. Morali bi ponešto i poraditi na sebi, i okrenuti se svijetu koji protiče pored nas. I kao društvo, i kao kultura, krenuli smo u civilizovanu Evropu. Samo da ne smetnemo s uma, da nas Evropa ne zove pod zajednički krov ovako podijeljene. Elem, Evropa se ujedinjuje, a mi se dijelimo“, kazao je Vuković. Ne zove Evropa jedne, a drugi da ostanu kući, naveo je Vuković i dodao da kultura nalaže da naše probleme riješimo kući, pa da tek onda krenemo preko praga, u svijet. „Zavađeni i nepomireni, u krajnjem primitivni, nigdje nemaju mjesta, a najmanje u hrišćanskoj i civilizovanoj Evropi. Nepomireni ne mogu pod jedan krov. Krov je simbol budućnosti, a podrum je prošlost, i rupa. Svjestan u kakvom se trenutku nalazi i svijet, i svaka jedinka u tom svijetu, k’o kap rose na suvom listu, napisao sam knjigu poezije „Kuće beskućnika“, za koju sam i nagrađen. Vjerujem da smo podjednako obaviješteni da živimo u 21. vijeku, da smo već i potrošili četvrtinu toga vijeka, morali smo i čuti da je srušen i Berlinski zid. A mi, mi smo još u dubokoj sjenci – onoga – čega više nema. Moramo se probuditi iz mrtvog sna kako grmi Gospodar sa Lovćena, i pomjerati se za sjenkom, što će reći za svijetom. I, zaista, prolazi vrijeme diskriminacija, ideoloških hajki, progona, nepodobnih, a naročito prolazi vrijeme podobnih. Najgora je podjela na – podobne – i – nepodobne. Zato i smatram sebe učesnikom u oslobođenju Trinaesojulske nagrade“, kazao je Vuković. Onaj kojeg gone, progonitelji na neki čudan način i vole, isto, kao i onaj što ga gone, voli svoje goniče, naveo je on i dodao da ta priča i obnavlja svijet, ali samo ako se na vrijeme stane. „Meni se čini da i nama ističe vrijeme što se tiče progona, i podjela, i potucanja kroz noviju istoriju. Prva žrtva pomirenja bio je Gospod naš Hristos. Tako piše u Pismu. To bi morali da znaju svi koji se bave i politikom i kulturom. A, oni, koji se bave podjelama – znaju šta rade – kao da se čuje sa Raspeća. Isuviše smo mali i nemoćni da bi se još i dijelili. I Veliko kad se podijeli ostaje ružno i sakato, i nemoćno. Pomirenje u suštini znači preobraženje – što znači vertikalno mijenjanje od glave do zelene trave, i takvi, novi, i presvučeni, okupani, i očišćeni od mnogih grehova, i zala, krenuti novim putem. Ovaj dan me podsjeća na dan kad smo svi bili zajedno, pod jednim nebom i jednom zastavom. A poslednji dan kad smo svi bili zajedno bijaše baš 13. juli prije 84 godine. Od tada, do danas, mi smo podijeljeni. Od svih podjela najgore su vještačke podjele, a od svih vještačkih podjela, zaista, najgore su ideološke podjele. Ipak, živimo u realnom svijetu a ne vještačkom, i treba nam istina, odn. istinsko a ne vještačko pomirenje. Treba nam istina, a ne simulacija. A da li je ovaj svijet za nas, ili nije, odgovor na to pitanje ostavimo filozofima i nama pjesnicima“, kazao je Vuković. On je pozvao da se prvo pomirimo u svojoj kući. „Ako se ne pomirimo, onda, i ne izlazimo iz kuće. Nepomireni, nigdje nismo pristali. Da ne bijaše oca, ne bi bilo ni sina. Da nije bilo 13. jula 1878., ne bi bilo ni ovog 13. jula kojeg slavimo. Zato se valja sjetiti i oca. Zar to ne nalaže i kultura sjećanja, elegantna definicija koju u zadnje vrijeme makar verbalno koristimo. Svetom Petru Cetinjskom protekao je život kukajući nad nepomirenom i zavađenom Crnom Gorom. I sad se na nebu moli za nas“ zaključio je on.