Na svojoj Facebook stranici, poznati srpski epski narodni pjesnik Slavko Perošević oglasio se povodom, kako navodi, „organizovanih napada bošnjačkih grupa i profila iz čitavog regiona“ koji su uslijedili nakon njegovog govora održanog na Zlatici pred Kučima.
Perošević tvrdi da su njegovi navodi, u kojima je govorio o prisustvu kriminalnih elemenata iz Turske, namjerno izvučeni iz konteksta i zlonamjerno predstavljeni u medijima i na društvenim mrežama.

U opširnoj objavi, Perošević je branio svoj stav, poručivši da „žrtva predaka daje pravo na slobodu govora“ i da se neće povući pred, kako kaže, „haotičnim migrantskim talasom i neoosmanskom politikom“ koja prijeti Crnoj Gori.

Kako su izokrenuli moj govor

Već danima trpim organizovane napade bošnjačkih grupa i profila iz čitavog regiona zbog govora održanog one večeri na Zlatici pred Kučima, gdje sam, ne želeći da stigmatizujem turski narod, rekao samo ono na šta je i njihov ambasador upozorio našu vladu — da je u Crnu Goru ušlo mnogo raznoraznog kriminalnog šljama iz te države.

Moj govor su isjekli na način koji im odgovara i istrgli dijelove iz konteksta, i na podmukao i lažan način, zlonamjerno iskrivili istinu.
Nadam se da će hajku sada povesti i protiv turskih novinara i ambasade.
Iako sam se potrudio da im objasnim da su izmanipulisani, nijedan od hiljada koji su uvredljivim tonom komentarisali nije promijenio mišljenje niti se izvinio.
Možda sam mnogo očekivao od ljudi koji se ne izvinjavaju Srbima ni poslije očiglednih dokaza da nijesmo pisali preteće grafite po Pljevljima, Rožajama i Beranama.
Nijesu htjeli da vide istinu, već je — kako reče Marko Kovačević — „svako vidio ono što želi“.

O vrijeđanju i poistovjećivanju

Čudni ljudi! Kada ih neko nazove Turcima, uvrijede se, a svaku priliku koja im se pruži da se sa Turcima poistovijete iskoriste.
Ali njihovo nevaspitanje, mržnja i zlonamjernost, čast pojedincima, neće me spriječiti da govorim, jer žrtva mojih predaka daje mi tapiju na slobodu govora.
Dok dišem, boriću se protiv haotičnog migrantskog talasa, kao i protiv neoosmanske politike zaogrnute plaštom biznisa, koja prijeti da poremeti demografsku ravnotežu u Crnoj Gori.

O politici i vizama

Paradoksalna je i činjenica da su naše vlasti ekspresno izbacile braću Ruse, koji su nas branili i hranili, a onda na mala vrata uvele Azijate.
I treba na sve to da ćutimo.
Zlonamjerni mediji su takođe poveli opštu hajku, proglašavajući nas fašistima, ksenofobima i ratnim huškačima, kao da smo mi, a ne njihovi mentori, rasporedili hiljadu dronova po svetoj srpskoj zemlji.
Kao da nam sultan Erdogan nije zaprijetio sa sto miliona Turaka spremnih da otpočnu džihad protiv srpskog naroda.
A šta ako je ovo bila samo izvidnica?

Podrška sa Zabjela

Zbog toga neizmjerno hvala momcima sa Zabjela, koji mi vratiše nadu da naša muškost, hrabrost i ponos nijesu izumrli.
A onima čiji su se preci sa svim osvajačima udružili i borili protiv naše slobode poručujem da neće odlučivati o tome šta smijemo, a šta ne smijemo da kažemo — kome da otvorimo, a kome da zatvorimo vrata.
Turci koji dolaze u našu zemlju kao turisti i sa ozbiljnim poslovnim planovima dobrodošli su, ali samo u onoj mjeri koja, kao što rekoh, ne prijeti da poremeti demografski balans.
Zahvaljujem vladi što je otvorila oči u tom pogledu.

Opaska o Ibru i istorijski paragrafi

Ibro je otišao u Stambol da glađa stvari; brine me samo da li će se moći vratiti bez vize ili će mu trebati dupla viza, budući da mi se ponekad čini da je veći Turčin i od samih Turaka.
Knjaz Danilo je nekada davno Latasu i njegovoj sili, na zahtjev za pokornost, poslao fišek i izazvao ga na megdan — a danas, u sličnom maniru, premijer Spanić posla Erdoganu vizni režim, doduše blago pritisnut od strane Zabjelčana, Zagoričana, Bastonaca, Kuča i ostalih.
Ali ipak posla.

O optužbama i nasilju

Moram se osvrnuti i na brojne pokušaje šminkanja samog nasilnog akta i zlonamjernu želju da se žrtva diskredituje i proglasi napadačem, kao i na brojne napade na Milana Kneževića, označenog kao „ideolog zabjelskog bunta“.
Zaboravljaju, međutim, da taj bunt nije nastao kao posljedica jednog izolovanog akta, već kontinuiranih kršenja zakona i opšteg osjećaja nesigurnosti koje brojno prisustvo migrantske populacije izaziva.
Ali sve im je uzalud, jer se narod Miloša Obilića i Gavrila Principa ne plaši rešeta.

„Eh da hoće udariti Turci, da ponovo postanemo ljudi“

Moram, radi korektnosti, pomenuti da su na protestu ispred vlade primijećeni i momci sa majicama Krsta Zrnova, što znači da je tačna ona narodna po kojoj je potkošulja bliža od košulje i da brat brata do jame vodi, ali ga u jamu ne baca.
Stoga konstatujem da smo na dobrom putu da zadržimo ime Crna Gora, iako smo bili na samo dva prsta da postanemo Karadag.
A ostvario se i onaj završni stih iz jedne pjesme koju sam davno ispevao, tugujući nad našim podjelama:
„Eh da hoće udariti Turci / Da ponovo postanemo ljudi“.

Pogled.me