Nebojša Šofranac nije obična ličnost sa javne scene, već osebujna figura čije se navike, rituali i reakcije često nalaze izvan granica uobičajene percepcije stvarnosti. Slaviša Čurović, koji ga poznaje bolje nego većina, kroz dugogodišnje druženje, rad i zajedničke anegdote, otvara potpuno drugačiji pogled na čovjeka čije riječi i postupke danas mnogi pogrešno tumače. Umjesto ljutnje, kaže Čurović, potrebno je razumjeti: Šofro živi u svom svijetu — a taj svijet funkcioniše po pravilima koja poznaje samo on.
Piše Slaviša Čurović
Uvodne riječi o Šofrancu
Mislim da sam najpozvaniji da kažem par riječi o Nebojši Šofrancu, dakako.
Uradio sam sa njim mnogo prenosa na svojim počecima, radili smo zajedno boks, fudbal, košarku. Družili se i odigrali makar par stotina puta mali fudbal. Pričali o svemu, onome makar što je on uspijevao da shvati. Bilo mi je zanimljivo gledati i smijati se njegovim biserima koji su sa one strane realnosti. Maskotično, dakako.
Danas vidim da su ljudi ljuti na njega zbog izjava, pisanja i slično, ali istini za volju ne bi trebalo to raditi. A zašto?
Ne bi trebalo.
Ritualni obrasci i svakodnevni apsurdi
Prosto zato jer Šofro ima svoje rituale i mitove koje formira sam u svojoj glavi. Npr… ako vas ne vidi dugo, daviće vas skoro do udavljenja od ljubavi, golim rukama, ukoliko pomisli da se kišobran sa drvenim vrhom može zabiti u vrata, on će pokušavati da ga zabode dok se kišobran ne slomi smijući se tome narednih 45 minuta, sušiće kosu fenom tako da uperi topli vazduh u plafon pa da tako isti taj vazduh pada polako na glavu.
Budiće se u 4 popodne, jer dan je za spavanje a noć za rad i odmor, nikad ne shvativši da je radni dan od 8 do 16 h, naučiće 4 jezika sa TV-a ne znajući dobro da piše maternji, ubaciće šnalu za kosu u punu kantu eurokrema u fast foodu da bi se smijao, neće oprati koljena kada su prljava od fudbala na pijesku 7 dana pa će ići na penicilin - ali sa burekom, jer sam mu objasnio da mora da jede prije injekcije.
Opasne situacije i trenutci koji izmiču kontroli
Kad vozite kola, on će kao Dastin Hofman u „Kišnom čovjeku“ zgrabiti vaš volan pri brzini od 100 kilometara na čas, a vi ćete jedva izbjeći provaliju. Otada je bio na zadnjoj klupi vozila.
Ukoliko ode na predstavu vidjećete ga kako skače sa sred gledališta jer je zaboravio da ima prenos, prezime Kralj će izgivarati Kraulj, jer tako kažu Italijani. Uzeće pivsku bocu i pokušavati da je baci na betonski pod ravnomjerno tako da stane na dno sa 20 metara.
Ako ga dobijete u šahu, kao moj otac nekad, igra se 13 sati narednih dok ne izjednači na 2-2. Ručak mora biti na Elindovoj TA peći baš u 15 h, ali se čeka do 17 h da se pojede, jer je ritual takav. Ako ja uzmem hamburger sa prilogom salate i majoneza, on će - kad ja odem - to isto svako veče u 22:07 jesti narednih dana, jer tako treba. Ne mijenjajući jelo.
Pivo, vijesti i životni paradoksi
Kad sam ga učio da pije pivo, bila je EUREKA! „Čuro, posle sedmog je sve tako normalno.“ A kad ih pomiješa, proizvođače, pa ga zaboli glava - slijedi poziv u 4 ujutru jer misli da umire od glavobolje. Rekao sam mu: „Ne mijenjaj marku kad piješ“. Ne znam drži li je se još.
Kad dođu vijesti ondašnje Milove TVCG, on vjeruje da je sve tamo istina, bez ostatka. Ako gubi na malom fudbalu, igra se do ponoći da bi izjednačio. A ako nema partnera u istom, majku je postavljao na garažu ispred zgrade da mu brani udarce do duboko u noć.
Genijalnost na ivici autizma
Kad počne prenos, on - koji sve podatke ima u glavi, jer ne zaboravlja niti jedan dan svog života od druge godine — zajapuri se toliko da nema kontakta sa realnošću.
Ako ga pitate koliko je 2.436.712 puta 16.128.146, daće vam precizan odgovor za par sekundi.
Vojnička epizoda blizu međunarodnog incidenta
U vojsci uspjeće da zadivi i kapetana s kojim se otimao za televizor koji je htio da unese u stražarsku kućicu; umalo će strijeljati kravu jer tako piše u Pravilu službe koje je naučio napamet. „Stoj, stoj pucaću, stoj pucam.“ Umalo nije napravio međunarodni incident da nije neki vodnik skočio na njega i pušku. Priča je sa granice sa Hrvatskom. Ne znam čija je bila krava… možda iz Konavala.
Nakon toga bježaće iz stacionara, gdje su ga smjestili pretpostavljeni a ispitivali psihijatri, kriti se 3 dana na vrhu zgrade, pojaviti se u vojnim papučama i majici sa pijace. Našla ga je majka dehidriranog i vraćen je u vojsku - ali bez prava nošenja puške. Mercedesom. Otac ga je vratio.
Prenosi, komentarisanje i rituali
Onda kada krene utakmica, bilo koja, u TV sali, vojska ugasi ton a on komentariše.
Kapetan će na kraju služenja roka reći: „Nisi ti lud, ti nas sve zajebavaš.“
Uspjeće da zaustavi trajekt koji je krenuo za Crnu Goru i da ga vrati volšebnom tehnikom dozivanja kapetana. Dugmad na košulji nepogrešivo promašuje i smije se tome.
Ritual čekanja trenutka kada izlazi iz kuće podešen je u tom kompjuterskom mozgu tako da vrijeme zna samo on.
Svijet bez realnosti i zamjena istine
Nadimci koje svima daje su samo film koji on živi, nesvjestan vremena, prostora i ljudi.
Kod njega nema ničega što je realnost - sve je jedan san rutine, zamišljenih priča i samooptužne stvarnosti, kada ne zna ni koji broj cipela nosi, ali zna broj telefona Fabija Kapela dok ga nalazi u kadi i pravi intervju.
Kad sam ga učio udarac „ruski direkt sa zavrtanjem“, on prvo krene da udari pa stane, pa „zavrne“ nakon par sekundi i smije se satima. Jer to je komplikovano, a naučiti koliko Gvineja Bisao ima fudbalera - nije.
Uticaj medija i nesvjesno formiranje stavova
On dvadeset godina iznosi stavove sa španske TV ili CNN-a, a upereni su protiv Novaka Đokovića - jer formira sliku na osnovu onoga što vidi tamo, a realnost koju živi ne razumije.
Nevolje na tribinama i ratni putevi
Kao vatreni navijač Crvene Zvezde putovao je po Jugoslaviji i bio na „Severu“. Tako je jednom otišao po hljeb i jogurt 1991, krenuo ka Poljudu usred rata i završio na utakmici Rad - Hajduk. U papučama.
Novac koji je dobio za jogurt bio je dovoljan samo za put do Splita, pa je završio na tribini Torcide. Nije imao pojma gdje je.
Kasnije je jedva izvukao živu glavu iz hotela kada je krenuo da navija za Jugoslaviju tokom SP u vaterpolu. Ukrcao se na zadnji autobus Split - Podgorica, bez karte, pa je izbačen i zatvoren u Omišu. Izvukao ga je otac Drago službenim mercedesom - posljednjim trzajem SFRJ aparata.
Šofro i „apsolutna istina“ RTCG-a
On misli da je sve što je govorila DPS-ovska RTCG apsolutna istina, jer je sam ne prepoznaje.
Legendarna pjesma za Delije
Ostaće trajno njegova pjesma koju tvrdi da je smislio za Delije:
„Tužno je biti navijač Partizana
koji svake srede kraj malog ekrana,
gleda Zvezdu svjetskog šampiona
koja ide pravo do Londona.“
Zašto njegove rečenice ne treba shvatati ozbiljno
On sve ovo izgovara za Srbe jer tako čuje u medijima, jer tako vjeruje - ne zato što razumije.
To je naučni eksperiment uživo: kako mediji oblikuju čovjeka koji ne filtrira informacije.
Zato je najbolje ostaviti Šofra u njegovom svijetu.
Pitanje za kraj
Da li je realno da takav radi na RTCG?
To neka odgovore oni.
Mi smo mu tolerisali nesvjesnost, ali kada ona počne da stvara društveni problem - mora da reaguje institucija.
Pogodite koja?
Bonus video:
Pogled.me/IN4S
